Mladi interpret i zreli majstor

14. Korčulanski barokni festival, 1. – 17. rujna 2025.: Dva koncerta violončelista Luke Gaulfa, Cello Solo, u Crkvi svih svetih u Korčuli i u Crkvi sv. Roka u Lumbardi; Pijanistički recital Tibora Naglića, Ebony & Ivory, Katedrala sv. Marka, Korčula

• 

  Početak 14. Korčulanskoga baroknog festivala obilježio je blještavi, glasni zvuk velikog sastava Hrvatskoga baroknog ansambla koji je pratio Morešku i nastupio na tri samostalna koncerta, a kontrast u komornome tonu bio je nastup mađarskog ansambla Aura Musicale kao i koncert bečkog ansambla Barucco te dva koncerta talijanskog ansambla I Bassifondi. Glazbenim rječnikom rečeno prividno se – u broju izvođača, osjetio stanoviti decrescendo od početnoga glasnog i blještavog sviranja velikog sastava i nekoliko komornih do solističkih recitala koje su ostvarila dva glazbenika različitih naraštaja. Na dva koncerta u utorak 9. i srijedu 10. rujna 2025. predstavio se mladi violončelist Luka Galuf, zapravo još student četvrte godine Muzičke akademije u Zagrebu u razredu izv. prof. Monike Leskovar, a u četvrtak, 11. rujna 2025. recital je održao pijanist Tibor Naglić, umjetnički suradnik na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

  Umjetnička ravnateljica Korčulanskoga baroknog festivala Laura Vadjon pružila je mogućnost mladom glazbeniku, kao što to čini i u okviru koncertne sezone Hrvatskoga baroknog ansambla, da stečeno umijeće sviranja dotjeruje i izgrađuje na nastupima koji postaju neizbježnim vidom djelovanja reproduktivnog umjetnika. Luka Galuf, iako student, već se do danas potvrdio kao glazbenik pred kojim je – čini se uspješna budućnost, jer je već više puta nastupio kao solist uz orkestar te osvajao nagrade na natjecanjima glazbenika u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 2023. godine stalni je član ansambla Zagrebački solisti u kome su od utemeljenja 1954. godine svirali renomirani glazbenici iz Hrvatske i inozemstva. Koje skladbe iz riznice barokne glazbe može odabrati glazbenik-violončelist kako bi publici kao interpret predstavio svoje sviračke vještine, dosadašnje iskustvo i poznavanje stilskih značajki barokne glazbe?

  Odgovor koji je ponudio Luka Galuf je sam po sebi razumljiv, a to su suite za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). Izvorni skladateljev zapis šest suita koje su postavljenim tehničkim zahtjevima slične trima sonatama i trima partitama za violinu solo nije sačuvan, a po svoj prilici nastajale su između 1717. i 1723. godine kad je Bach djelovao na dvoru u Köthenu. Najstariju kopiju je godine 1726. zapisao orguljaš i skladatelj Johann Peter Kellner (1705-1772) koji nije bio gudač pa je stoga u njoj ostalo dosta nejasnoća. Današnja notna izdanja temelje se na prijepisima Bachove žene Anne Magdalene (1701-1760) nastalim između 1727. i 1731. godine koji – uz mnoge sačuvane detalje nemaju zabilježenu artikulaciju što violončelistima otvara mogućnosti razrade detalja u izvorniku primjereno baroknome stilu. Bachovih šest suita za violončelo solo tiskano je 1824. godine, dakle pet godina prije izvedbe Muke po Mateju koju je u Berlinu 1829. priredio Felix Mendelssohn-Bartholdy (1809-1847) označivši njom Bachovu renesansu. Neki skladatelji ranog romantizma nisu te suite prihvatili kao upravo tako dovršene skladbe pa su za njih pisali klavirsku pratnju što je učinio i Robert Schumann (1810-1856). Takvu praksu prekinuo je jedan od najvećih violončelista Pablo Casals (1876-1973) zaključivši da su one (kao skladbe za violončelo solo) „bit Bachova stvaranja, a sam Bach je bit sve glazbe“.

  Bachove suite za violončelo solo uvrštene su pod brojevima 1007 do 1012 u popis njegovih skladbi (Bach-Werke-Vrzeichnis) kog je 1950. godine objavio muzički bibliotekar i muzikolog Wolfgang Schmieder (1901-1990). U popisu izrađenom povodom obilježavanja 200. obljetnice Bachove smrti, skladbe su poredane po glazbenim vrstama neovisno o godinama nastanka. Suite za violončelo solo imaju po šest stavaka od kojih je prvi Preludij, četiri plesna stavka (iz suita kasnoga baroka) Allemande-Courante-Sarabande-Gigue, a između ovih posljednjih dvaju Bach je dodao još jedan plesni stavak Menuet ili Bourrée. U suitama za violončelo solo Bach je u manjoj mjeri posezao za polifonim postupcima (kao u skladbama za violinu solo) što su odredile velike dimenzije instrumenta i razmaka između susjednih tonova u ljestvici, odnosno (ne)mogućnosti istovremenog sviranja tonova na dvije ili tri žice.

  

  Luka Galuf odabrao je za svoj nastup u crkvi Svih Svetih u Gradu Korčuli u utorak, 9. rujna i u crkvi sv. Roka u Lumbardi u srijedu, 10. rujna prve tri suite za violončelo solo: br. 1 u G-duru, BWV 1007, br. 2 u d-molu, BWV 1008 i br. 3 u C-duru, BWV 1009. U prve dvije peti stavak je Menuet 1 i 2, a u trećoj suiti peti stavak je Bourrée 1 i 2. Tri Bachove suite za violončelo izvedene u jednome dahu, bez stanke, iziskuju iznimnu usredotočenost samog izvođača, ali i publike koja je na oba koncerta s velikim zanimanjem i pozornošću slušala i pratila pokrete mladog violončelista. Razina njegove tehnike sviranja dopušta mu da se već kao student uhvati u koštac sa svim zahtjevima koje interpretima postavljaju Bachove suite koje su tijekom godina obrađivali mnogi violončelisti dopunjujući (prepisani) izvornik oznakama za poteze gudalom, ukrase, dinamiku, agogiku, i dr. U sviranju Luke Galufa ističe se sigurna intonacija, dinamička raznolikost, logično fraziranje (u skromnim naznakama polifonih postupaka), muzikalnost, ali i slobodnija odstupanja od zadanoga tempa (agogika) koja je bacila drugačije svjetlo na sve tri suite. Ukupnome dojmu ljepote Bachove glazbe pridonio je i lijepi ton violončela na kome je mladi glazbenik s (vidljivom) lakoćom prelazio iz stavka u stavak.

  

  Koncert naslovljen Ebony & Ivory (Ebanovina i slonovača) održao je pijanist Tibor Naglić u četvrtak, 11. rujna 2025. u katedrali sv. Maka u gradu Korčuli. Naslov koncerta podsjetnik je na jedan dio konstrukcije klavira, na tipke koje su izrađivane od skupocjenog gustog drveta ebanovine koja raste u tropskim predjelima, a prekrivane su slonovačom (bjelokosti) koja se izrađuje od kljova slona (i nekih drugih kopnenih i morskih životinja). Prvi klavir s mogućnošću izvedbe duljih izdržanih tonova i nijansiranja dinamike, koji se po načinu dobivanja tona bitno razlikovao od čembala s kratkim tonovima stvaranim trzanjem ptičjeg pera po žici i bez dinamičkog nijansiranja, izgradio je 1709. godine venecijanski graditelj glazbala Bartolomeo Cristofori (1655-1731). Tijekom 18., a osobito u prvoj polovici 19. stoljeća usavršavao se način gradnje klavira koji je – zahvaljujući savršenijem mehanizmu i akustičkim mogućnostima, u potpunosti istisnuo iz izvođačke prakse čembalo, instrument bez kojeg je teško bilo zamisliti glazbu baroknoga razdoblja. Čembalo je vratila u glazbeni život Europe poljska glazbenica Wanda Landowska (1879-1959) početkom 20. stoljeća. Skladbe baroknoga razdoblja, osobito Johanna Sebastiana Bacha, bile su gotovo neizostavnom sastavnicom recitala pijanista pa su se – iako pisane izvorno za čembalo, izvodile na klavirima savršenije konstrukcije i grandioznog zvuka. Mnogi su pijanisti Bachove skladbe (izvorno pisane za čembalo) prilagodili klaviru, a na osobit način činio je to kanadski pijanist Glenn Gould (1932-1982) koji je klavirsku izvedbu želio približiti izvornom baroknom zvuku čembala.

  Za program koncerta održanog u korčulanskoj katedrali sv. Marka odabrao je Tibor Naglić ove skladbe: Sonatu br. 5 u C-duru Baldassarea Galuppija (1706-1785), Fantaziju u c-molu, KV 475 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Predigru kantati Actus tragicus Johanna Sebastiana Bacha u obradi hrvatskoga pijanista i pedagoga Svetislava Stančića (1895-1970), četiri Sonate u d-molu (K 1, K 9, K 32 i K 141) Domenica Scartlattija (1685-757) i Talijanski koncert u F-duru, BWV 971 Johanna Sebastiana Bacha. Dvije Bachove skladbe nedvojbeno pripadaju baroknoj glazbenoj baštini, dok skladbe trojice ostalih skladatelja navještaju novo stilsko razdoblje klasiku (Scarlatti) ili u potpunosti odražavaju njegove značajke (Galuppi i Mozart).

  

  Domenico Scarlatti autor je 555 sonata za instrument s tipkama (čembalo) pa stoga nije čudno da su odabrane četiri u istome tonalitetu, jer iako je Johann Sebastian Bach u svoja dva sveska preludija i fuga Dobro ugođeni klavir (1722. i 1744. godine) propitao mogućnosti skladanja u svim dur- i mol-tonalitetima u temperiranome sustavu, skladatelji su ipak odabirali tonalitete s manje predznaka (povisilica i snizilica). Scarlattijeve sonate navedene su s oznakom K prema popisu koji je sastavio američki čembalist i muzikolog Ralph Kirkpatrick (1911-1984), jedan od prvih učenika Wande Landowske. Iako su dobile naziv sonate ove se Scrlattijeve kratke skladbe ne mogu poistovjetiti u pogledu forme sa sonatama skladatelja klasike – Josepha Haydna (1732-1809), Wolfganga Amadeusa Mozarta i Ludwiga van Beethovena (1770-1827) kao ni sa sonatama skladatelja romantizma. Scarlattijeve sonate su jednostavačne, dvodijelne i uglavnom s jednom temom, a ogledalo su novina koje je skladatelj unio u sviranje: rastvorbe, paralelne terce i sekste, križanje ruku, ljestvične pasaže te novina u harmonijskom luku – prvi dio završava na dominanti, a drugi na početnome tonu.

  Sonata u C-duru Baldassarea Galuppija postala je poznata po izvedbama Artura Benedettija Michelangelija (1920-1995). Ima tri stavka neuobičajena rasporeda: I. Andante (polagani), II. Allegro (brzi) i III. Allegro assai (jako brzi), a prvi je građen u sonatnom obliku tipičnom za razdoblje klasike. Dražesne i dopadljive teme oslonjene su na čvrsta harmonijska uporišta. Nakon preseljenja u Beč Wolfgang Amadeus Mozart počeo se zanimati za glazbu Johanna Sebastiana Bacha pa je neke fuge iz zbirke Dobro ugođeni klavir transkribirao za gudački orkestar i tako upoznao tajne kontrapunkta. Pod utjecajem oca Johanna i sina Carla Philippa Emanuela Bacha (1714-1788) skladao je Fantaziju u c-molu čijih se pet dijelova (od polaganog, misterioznog uvoda) razlikuje u karakteru tema i načinu njihove obrade. Svetislav Stančić studirao je u Berlinu kompoziciju u razredu Feruccia Busonija (1866-1924) od 1920. do 1922. godine i u toj posljednjoj godini obradio je za klavir predigre za četiri Bachove kantate. Klavir je studirao u Berlinu od 1918. godine, a upravo je njegov boravak u Berlinu bio gotovo presudan za uvođenje Bachovih skladbi u zagrebački koncertni život. Talijanski koncert u F-duru, BWV 971 skladao je Johann Sebastian Bach za dvomanualno čembalo 1735. godine i objavio u prvome dijelu zbirke Clavier-Übung II. Koncert skladan prema talijanskom ukusu ima tri stavka rasporeda brzi-polagani-brzi, a u stavcima jasnih tema i pretežno homofone strukture, Bach je dočarao sviranje dviju grupa orkestralnih instrumenata koristeći različitu, stalnu registraciju dvoje manuala na čembalu.

  

  Tibor Naglić počeo je svoje školovanje u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici, nastavio u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, a studij završio na Muzičkoj akademiji Karol Szymanowsky u Katowicama. Magistrirao je u razredu red. prof. Lovre Pogorelića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a uz klavir učio je i čembalo u Katowicama i u Zagrebu u razredu red. prof. Višnje Mažuran. Dobitnik je brojnih nagrada na natjecanjima glazbenika, a uz posao umjetničkog savjetnika gdje se profilirao kao komorni glazbenik, ne zapostavlja solističke recitale.

  Publici u katedrali sv. Marka u Gradu Korčuli Tibor Naglić predstavio se kao vrhunski i iskusni poznavatelj stilskih značajki skladbi odabranih za program koncerta. Izbrušena tehnika sviranja klavira temeljno je polazište za njegovo promišljeno, muzikalno i stilski primjereno sviranje. Artikulacija tona, prividno laki i jednostavni pokreti prstiju (osobito u sonatama Galuppija i Scarlattija), istančana dinamika i povremeno korištenje pedala (više u Mozartovoj fantaziji) u estetskom su pogledu sviranje Tibora Naglića približili vremenu nastanka skladbi. Oduševljenu publiku nagradio je jednim kratkim dodatkom – Dvoglasnom invencijom u d-molu Johanna Sebastiana Bacha pokazavši da i jedna tako kratka, školska skladba može u izvedbi odoljeti usporedbi s većim, zahtjevnijim skladbama predstavljenoga programa.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 4. listopada 2025.

Piše: