Završnica u komornom duhu od barokne virtuoznosti do renesansne suzvučnosti

14. Korčulanski barokni festival, 1. – 17. rujna 2025.: Tri koncerta ansambla Concerto Scirocco, Sirens&Soldiers, Katedrala sv. Marka, Korčula, Crkva sv. Nikole u Račišću, Župna crkva Gospe od Sniga, Pupnat; Dva koncerta Girandola Quartetta, In Haydn´s Style, Franjevački samostan, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Badija, Župna crkva Pomoćnice Kršćana u Orebiću; Koncert ansambla InVocare, Trifono del momento, Katedrala sv. Marka, Korčula

• 

  Za završnicu 14. Korčulanskog baroknog festivala moglo bi se reći da je nastavljena u laganome crescendu s obzirom na broj glazbenika u komornim ansamblima u odnosu na tri prethodna solistička recitala. Na ukupno šest koncerata, čija je interpretativna vrsnoća bila istovjetna svim ranije održanim koncertima, predstavila su se tri komorna sastava. Tri koncerta priredili su gosti iz Italije – četiri člana sastava Concerto Scirocco u petak, 12. rujna 2025. u katedrali sv. Marka u gradu Korčuli, u subotu, 13. rujna u crkvi sv. Nikole u Račišću i u nedjelju, 14. rujna u crkvi Gospe od Sniga u Pupnatu. Instrumentalni Girandola Quartett iz Švicarske nastupio je u ponedjeljak, 15. rujna 2025. u atriju Franjevačkoga samostana crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na otočiću Badija te sljedećega dana, 16. rujna u župnoj crkvi Pomoćnice Kršćana u Orebiću na poluotoku Pelješcu, a završni koncert festivala priredio je u katedrali sv. Marka u gradu Korčuli vokalni kvintet InVocare (Švicarska) s programom vokalne glazbe renesansnih skladatelja. Opraštajući se od publike ovogodišnjega festivala, njegova umjetnička ravnateljica Laura Vadjon najavila je na početku toga koncerta sljedeći, 15. Korčulanski barokni festival na kom će – prema njenome planu u ime priređivača Udruge prijatelja barokne glazbe (sa sjedištem u Zagrebu), na gotovo svim koncertima nastupiti vokalni solisti.

  Ansambl Concerto Scirocco koji djeluje od 2009. godine izvodi „povijesno osviještenu glazbu“. Broj glazbenika ovisi o programu koncerta pa su na tri koncerta održana na otoku Korčuli nastupili Johannes Frisch (violina), Giulia Genini (umjetničko vodstvo, blokflaute i dulcian – renesansni puhački instrument prethodnik fagota), Luca Bandini (violone – duboki gudački instrument iz porodice viola da gamba) i Michele Vannelli (čembalo). Program s naslovom Sirens & Soldiers (Sirene i vojnici) i podnaslovom pjesme bez riječi iz 17. stoljeća uveo je publiku u svijet skladbi u kojima će „ i puhački ili gudački instrumenti moći oponašati ljepotu ljudskoga glasa.“ Zabilježeno je to u programskoj knjižici u citatu iz djela Opera intitulata La Fontegara (Djelo pod naslovom La Fontegara) objavljenog 1535. čiji je autor svirač flaute i viole da gamba Silvestro Ganassi dal Fontego (1492–1550). Nadalje, u predgovoru stoji: „Ondje gdje riječi nisu imale značenje u instrumentalnom repertoaru, skladatelji i svirači koristili su retoriku kako bi dirnuli, očarali i zabavili slušatelje jednako kao i pjevači. Imitativni stil bio je univerzalni jezik koji je odražavao čari prirode i ljudskog stvaralaštva: nalazimo tako usamljenu i melodičnu pjesmu slavuja, zaigrane dijaloge kokoši u dvorištu i kukavice iz šume, ali i pulsirajući ritam bitke ili hipnotički učinak zvonjave koja se neumorno ponavlja.“ Oponašanje slavujeva pjeva čuli smo u drugome dijelu programa u izvedbi Giulie Genini na blokflauti, a autor skladbe je nizozemski skladatelj Jakob van Eyck (1590–1657) u čijem su opusu značajne 143 skladbe za sopran blokflautu solo objavljene 1644. godine u zbirci Der Fluyten Lust-hof (Flautin vrt zadovoljstva?)

  

  Koncert je počeo je programnim skladbama Marca Uccellinija (1603–1680) Symphonia Gran Battaglia (Simfonija Velika bitka) i Sonata nona – Maritati insieme la gallina e il cuccu fanno un bel concerto (Deveta sonata – Zajedno vjenčani kokoš i kukavica lijepo koncertiraju) u kojima su nastupili svi članovi ansambla. U istome sastavu odsvirali su Ciacconu Maurizia Cazzatija (1616–1678) i skladbu Symphonia 3 supra ut re mi fa sol Nicolausa Kempisa (1600–1675) u kome je Giulia Genini svirala dulcian, te na završetku prvog bloka skladbi Paul's Steeple division upon a ground (Pavlov zvonik, podjela na tlu?) za blokflautu i basso continuo nepoznatoga engleskog skladatelja 17. stoljeća. Slijedila je Sonata settima Giovannija Antonija Bertolija (1605–1669) za dulcian, violone i čembalo, zatim Sonata I. – La Moderna Salomonea Rossija (1570–1630), gdje su opet nastupili svi izvođači. Iz zbirke Il primo libro di Canzone, Sinfonie, Fantasie, Capricci, Brandi, Correnti, Gagliarde, Alemane, Volte Andree Falconierija (1585–1656) objavljene u Napulju godine 1650. čuli smo skladbe La Suave Melodia i Folias, od kojih je ova posljednja niz varijacija za blokflautu i basso continuo u kojima je opet zablistala Giulia Genini. Nakon spomenute skladbe van Eycka, četvero glazbenika izvelo je Rossijev Ruggiero, vrstu plesa nastalog u 16. i 17. stoljeću u kome temu i niz varijacija donosi sopranski instrument praćen bassom continuom. Nastavak u plesnome ritmu bio je polagani Ballo delle Ombre (Ples sjena) Maurizija Cazzatija, a u efektnoj, virtuoznoj Ciacconi Johanna Heinricha Schmelzera (1620–1680) svoje je vještine otkrio violinist Johannes Frisch. Posljednja skladba koncerta Sonata Nona Giovannija Battista Fontane (1589–1630) iz zbirke Sonate a 1 2. 3. per il violin, o cornetto, fagotto, chitarone, violoncino o simile altro istromento, objavljene u Veneciji 1641. godine, jest trio-sonata za violinu, fagot i basso continuo, ali su članovi ansambla Concerto Scirocco zahvaljujući solistici Guilii Genini izvorni zvuk obogatili blokflautom. Kao dodatak odsvirali su pjesmu s temom narodnoga prizvuka anonimnog skladatelja iz Škotske.

  

  Dva koncerta održao je Girandola Quartett koji je 2018. godine osnovalo četvero glazbenika iz četiri zemlje. Upoznali su se tijekom studija – usavršavanja u izvedbi rane glazbe na Scholi Cantorum u Baselu. Umjetnica na poprečnoj flauti Eleonora Biščević, rođena u Monzi u Italiji, studirala je blokflautu i poprečnu flautu na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Milanu; violinist Lukas Hamberger (Austrija) završio je studij violine na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu; violistica Corinne Raymond-Jarczyk (Kanada) studirala je na Sveučilištu u Montrealu, a Ekachai Maskulrat (Tajland) studirao je violončelo u Bangoku, Singapuru i Sjedinjenim Američkim Državama. Kako stoji u programskoj knjižici: „Ansambl je specijaliziran u izvedbi kvarteta za flautu i gudače iz klasičnog i predromantičnog doba: članovi kvarteta sviraju na povijesnim instrumentima ili njihovim kopijama, te su njihove izvedbe u skladu s povijesnom estetikom danog perioda.“ Skladbe koje su članovi Girandola Quartetta (tal. girandola = vjetrenjača) uvrstili u svoj program ne pripadaju razdoblju baroka nego sljedećim glazbeno-povijesnim razdobljima: klasici i ranome romantizmu, što već sugerira i sam naslov In Haydn Style (U stilu Haydna). Uvodna i završna skladba koncerta odabrane su iz opusa Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791): Kvartet za flautu i gudače u C-duru, KV 285b i Kvartet za flautu i gudače i D-duru, KV 285. Za spomenuti sastav Mozart je skladao ukupno četiri kvarteta i to tri (KV 285, 285a i 285b) tijekom boravka u Mannheimu između listopada 1777. i ožujka 1778. godine, ispunivši tako narudžbu bogatog flautista-amatera Ferdinanda De Jeana, dok je posljednji nastao u Beču 1786. godine. Mozartov rukopis prvih triju kvarteta nalazi se danas (kao i jedini sačuvani primjerci moteta Ivana Lukačića i Julija Skjavetića) u Krakowu u fundusu  Biblioteke Jagiellońske. Kvartet u C-duru ima dva stavka: I. Allegro i II. Andantino – Tema s varijacijama u kome je svakome od instrumenata pripala vodeća uloga u bar jednoj od njih. Kvartet KV 285 osmišljen je u tri stavka: I. Allegro, II. Adagio i III. Rondo koji nastupa bez stanke.

  Uz dva Mozartova kvarteta članovi Girandola Quartetta odsvirali su Kvartet za flautu i gudače u h-molu, op. 16. br. 3 Françoisea Deviennea (1759–1803), skladatelja i profesora flaute na Pariškome konzervatoriju. Skladatelj Antonin Reicha (1770–1836), rođen u Češkoj, stekao je glazbenu naobrazbu u Bavarskoj, a uspješnu karijeru ostvario je u Parizu kao autor opera. Uz već poznate komorne skladbe za gudače, Reicha je uveo komorne skladbe za puhače (flauta, oboa, klarinet, fagot i rog), a iskustvo sviranja flaute primijenio je kako u kvintetima tako i u kvartetima za flautu i gudače, od kojih smo čuli četverostavačni (I. Allegro; II. Largo; III. Minuetto – Trio; IV. Finale: Allegro) u g-molu, op. 98/2 br. 1. U sve četiri izvedene skladbe flauta je, zapravo, najistaknutiji instrument u donošenju tematske građe, ali u nekim stavcima ta je uloga dodijeljena i ostalim glazbalima. Poprečna flauta, za čiju je izradu u drugoj polovici 18. stoljeća još uvijek korišteno drvo, obogaćuje svojom bojom poznati zvuk gudačkoga trija. Izrazito virtuozne skladbe imale su u članovima Girandola Quartetta izvrsne tumače koji su svirali skladno, muzikalno, dinamički raskošno te vješto i sigurno u svim tempima.

  Nakon koncerta Girandola Quartetta, čije su dotjerane i uvjerljive interpretacije odvele publiku u postbarokne stilove, koncert vokalnog ansambla InVocare iz Švicarske odveo je publiku u predbarokno razdoblje i riznicu renesansne glazbe. To je 16. stoljeće u kome a cappella vokalna glazba dostiže nenadmašeni vrhunac u djelima dvojice velikana: Orlanda di Lassa (1532–1594) i Giovannija Pierluigija da Palestrine (1525–1594), čijoj se 500. obljetnici rođenja (17. prosinca) polagano približavamo. Uz njih, niz je drugih skladatelja iz raznih europskih zemalja koji su se uključili u široku rijeku stvarajući duhovnu i svjetovnu glazbu, a među njima su se prvi put našli i hrvatski skladatelji Andrija Motovunjanin, Andrija Patricij i Julije Skjavetić, pokazavši u svojim skladbama poznavanje skladateljskih postupaka kako su ih usvojili europski kolege. Instrumenti su uglavnom bili predodređeni za svjetovnu glazbu, ali potkraj 16. stoljeća ulaze u duhovnu glazbu u zbirci Giovannija Gabrielija (1554/57–1612) Sacrae Symphoniae koja je objavljena u Veneciji 1597. godine.

  

  Ljudski glasovi kao primarni izvori čovjekova muziciranja po svom opsegu (uz rijetke iznimke) određuju tonski raspon (od F do a²) koji je ostao ishodištem brojnih skladbi pisanih za dva, tri, četiri, pet, šest pa čak i više različitih glasova (dionica). U ljepoti ljudskih glasova i savršenome pjevanju uživala je publika u katedrali sv. Marka u gradu Korčuli u srijedu, 17. rujna 2025. na koncertu švicarskoga vokalnog sastava InVocare. Njegovi su članovi Charlotte Nachtsheim (sopran), Tessa Roos (alt), Loïc Paulin (tenor), Daniel Thomson i Valerio Zanolli (bas), a izveli su renesansne skladbe za tri, četiri i pet glasova. Program nazvan Trionfo del momento (Pobjeda trenutka) podijelili su u više tematskih cjelina određenih sadržajem teksta: amore (ljubav), pudicizia (skromnost), morte (smrt), fama (slava), tempo (vrijeme) i eternitál momento (vječni trenutak). Razdvojeno su izvedene peteroglasne skladbe Orazija Vecchija (1550–1605): L'humor gentil (Nježan humor), L'humor licentioso (Razuzdan humor), L'humor sincero (Iskreni humor), L'humor grave (Ozbiljan humor) i L'humor affettuoso (Nježan humor?; affettuoso – privržen) iz zbirke Le veglie di Siena (Bdijenja u Sieni) objavljene 1604. godine. Za četiri glasa (sopran, alt, tenor, bas) pisan je prvi dio skladbe Baci amorosi e cari (Ljubavni i dragi poljupci) iz prve knjige peteroglasnih madrigala koje je Simone Molinaro (1551–1601) objavio 1599. godine. Luca Marenzio (1553–1599) autor je madrigala skladanog na stihove Francesca Petrarce (1304–1374) Dura legge d'amor (Strog zakon ljubavi) iz prve knjige peteroglasnih madrigala tiskane 1599. godine. Luzzasco Luzzaschi (1545–1607) skladao je madrigal Lungi da te (Daleko od tebe), a objavljen je u petoj knjizi peteroglasnih madrigala 1595. godine.

  Iz bogatog opusa Orlanda di Lassa članovi sastava InVocare odabrali su peteroglasne skladbe La notte che segui l'horribil caso (Noć koja je uslijedila nakon stravičnog slučaja) iz zbirke Il terzo libro delle muse a cinque voci (Treća knjiga muza za pet glasova) objavljene 1561. godine te madrigal Un dubbio verno, un instabil sereno (Prava sumnja, nestalna vedrina) iz zbirke objavljene 1557. godine. Na programu se našla i skladba jedne skladateljice: Morte! Che voi? (Smrti! Što želiš?) iz druge knjige madrigala koje je 1570. godine objavila Madalena Casulana (1544–1590). Madrigal Nessun visse giamai (Nitko nikada nije živio) skladao je Girolamo Scotto (1505–1572) na stihove Francesca Petrarce, a objavljen je 1542. godine u zbirci četveroglasnih madrigala. Jedan od poznatih skladatelja iz niza „nizozemskih polifoničara“ Cipriano de Rore (1515–1565) autor je peteroglasnoga madrigala Da virtú di costumi (Na temelju običaja?) iz četvrte knjige te četveroglasnog Mia benigna fortuna (Moja dobroćudna srećo?) iz druge knjige madrigala, a obje su objavljene 1557. godine. Iz opusa Sigismonda D'India (1582–1629) odabrali su članovi sastava InVocare troglasnu skladbu (za sopran, alt i tenor) Occhi de miei desiri (Oči mojih želja) iz zbirke objavljene 1608. godine Villanelle alla napoletana a tre voci (Vilanele na napuljski način za tri glasa). Posljednju skladbu službenoga dijela koncerta, peteroglasni madrigal Dolci soavi e cari baci (Slatki slatkiši i dragi poljupci?) objavio je Ippolito Sabino (1550–1593) u sedmoj knjizi madrigala, a na zahtjev oduševljene publike dobro raspoloženi pjevači sastava InVocare otpjevali su još jedan peteroglasni madrigal Cipriana de Rore Da le belle contrade d'oriente (Iz prekrasnih zemalja Istoka?).

  

  Posljednji koncert 14. Korčulanskog baroknog festivala programski je izašao iz koncepcije predstavljanja glazbene baštine baroknoga razdoblja, ali je podsjetio publiku na jedinstvenu ljepotu vokalne glazbe renesansnoga doba i Pobjedu trenutka. U ovome slučaju pobjeda je to ne samo jednog trenutka nego čitavoga stoljeća u kome su skladatelji skladali skladbe za ljudske glasove sukladno građi i mogućnostima pjevačkog aparata. Bilo da su skladane u homofonom ili polifonom stilu, skladbe renesansnih skladatelja otkrivaju istinsku povezanost s poetskim predlošcima. A kako su najčešće birani stihovi Francesca Petrarce i njegovih sljedbenika tzv. petrarkista, pokazale su se ljepota i prilagodljivost talijanskoga jezika melodijsko-ritamskim rješenjima. Potvrdili su to i članovi sastava InVocare besprijekornim dikcijom. Posebno je došla do izražaja savršena intonacija, izjednačenost u svim registrima i neprimjetni prijelazi, zatim profinjeno dinamičko nijansiranje, suglasje i muzikalnost. Pet pjevača s pet karakterističnih boja glasova stopilo je svoje pjevanje u ugodan i lijep zvuk koji je privlačio pažnju publike. Iskorak u glazbu renesanse s izvrsnim pjevačima sastava InVocare je možda najbolji uvod u 15. Korčulanski barokni festival koji će pred publiku dovesti brojne vokalne soliste. Podsjetit će nas na (zadane, skromnije) mogućnosti ljudskoga glasa i barokni uzlet instrumentalne glazbe čiji je tonski prostor većeg opsega, a skladatelji su u različitim vokalno-instrumentalnim skladbama uspjeli povezati ljepotu i izražajnost ljudskoga glasa i pratećih instrumenata. I ove godine otišli smo iz grada Korčule obogaćeni muziciranjem izvrsnih ansambala i solista koji stalno otkrivaju tajne „povijesno osviještene interpretacije“ rane glazbe.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 8. listopada 2025.

Piše: