Vrijedna tumačenja sjajnog programa

Ciklus Lisinski subotom, Škotski kraljevski nacionalni orkestar, Thomas Søndergård, dirigent, Francesco Piemontesi, klavir, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Koncertni ciklus Lisinski subotom ove sezone donosi manje zvučnih imena orkestara, dirigenata i solista nego neka njegova ranija izdanja. Iz prošlosezonskoga ciklusa mogli bismo izdvojiti Mahlerovu Petu simfoniju u izvedbi Budimpeštanskoga festivalskog orkestra i interpretaciji dirigenta Ivána Fischera te recital pijanista Andrása Schiffa, dok se iz programa ovosezonskoga već na papiru, popisom djelâ i izvođačâ, izdvajao drugi po redu koncert, održan 18. listopada.

  Nastupio je Škotski kraljevski nacionalni orkestar pod ravnanjem danskoga dirigenta Thomasa Søndergårda (1969), koji je od 2018. njihov šef-dirigent, a u prvom im se dijelu koncertne večeri pridružio švicarsko-talijanski pijanist Francesco Piemontesi (1983), koji nastupa u prestižnim svjetskim koncertnim dvoranama i surađuje s nekima od vodećih dirigenata i orkestara današnjice. Službeni program – upravo savršen: Brahmsov prvi klavirski koncert i Mendelssohnova Škotska simfonija.

  Zagrebački koncert bio je predzadnji od njih devet na listopadskoj europskoj turneji Škotskoga kraljevskog nacionalnog orkestra, na kojoj je nastupao i Jan Lisiecki (Beethovenov Klavirski koncert br. 3 u c-molu), dok je Francesco Piemontesi na istoj turneji tumačio i Ravelov Klavirski koncert u G-duru. Prije dolaska u Zagreb orkestar i pijanist nastupali su tri dana zaredom u Salzburgu.

  

  Ni za jedan skup klavirskih koncerata nekog skladatelja 19. stoljeća poslije Beethovena, činilo ga jedno ili više djela, ne bi se moglo reći da je veći umjetnički događaj od dvaju klavirskih koncerata Johannesa Brahmsa. Koncert za klavir i orkestar br. 1 u d-molu, op. 15 (praizveden 1859. s 25-godišnjim skladateljem kao solistom), čiji prvi stavak vuče podrijetlo od danas izgubljene skladateljeve sonate za dva klavira, napisane vjerojatno pod dojmom pokušaja samoubojstva (1854) prijatelja mu Roberta Schumanna, i koja je potom imala biti preobražena u simfoniju, jedna je od Brahmsovih najmonumentalnijih skladbi. Djelo u oblikovnim značajkama očituje uz ostalo i skladateljevo pozivanje na Mozarta (svakako na njegov Klavirski koncert br. 20 u istom tonalitetu, pri čemu sâm početak Brahmsova koncerta može motivski podsjetiti na početak Mozartova Koncerta br. 24 u c-molu) i Beethovena, pa epski prvi stavak započinje opsežnim orkestralnim tuttijem, za razliku od npr. Mendelssohnovih dvaju zrelih i Schumannova klavirskog koncerta.

  Francesco Piemontesi pokazao se u izvedbi Brahmsova koncerta kao izvrstan pijanist. On vlada svim tehničkim izazovima djela, koje je manualno neobično zahtjevno, premda u njemu nema ničega od isprazne virtuoznosti. Oktave u fortissimu u objema rukama na početku provedbe I. stavka bile su tako u Piemontesijevu tumačenju uistinu moćne, artikulacija glavne teme sonatnoga ronda u završnom III. stavku pogođena, dok je interpretacijski vrhunac pijanist postigao u II. stavku, u čijih je pet prvih taktova u autografu partiture Brahms upisao liturgijski tekst Benedictus, qui venit, in nomine Domini! (Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje), stavku koji je trebao biti nježni portret Clare Schumann, kako joj je napisao u jednom pismu. U tom su Adagiu posebno došli do izražaja ljepota tona koju pijanist uspijeva izvući iz instrumenta i njegovo umijeće u donošenju mekanih piana. I baš zbog takve poetičnosti u interpretaciji II. stavka može se činiti neobičnim što glasovitu temu koju u I. stavku uvodi solist (s oznakom tempa poco più moderato, u ekspoziciji u F-duru, a u reprizi u D-duru) Piemontesi nije donio agogički slobodnije i s većim potezima legata.

  U svakom slučaju, predstavio se zagrebačkoj publici kao umjetnik kojega ne zanima vanjska gesta (pa ni u trenucima uvjerljivo prenesena posebnoga emocionalnog naboja partiture, kao u kodi I. stavka) ni dupliciranje emocija imanentnih Brahmsovoj glazbi, nego poniranje u djelo, koje je rezultiralo i nekim zanimljivim (a pritom ne i populistički efektnim) artikulacijama. U Piemontesijevu tehničku sigurnost i interpretacijski raspon mogli smo se uvjeriti i u Etidi u b-molu, op. 4, br. 3, Karola Szymanowskog, koju je odsvirao kao dodatak.

  Razmišljanje o dodatku koji bi publika mogla izmamiti od Piemontesija dozvalo je u sjećanje i brahmsovsku gozbu na vrlo uspjelom svibanjskom koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci, na kojem je traženi mladi francuski pijanist Guillaume Bellom prvi put tumačio Brahmsov Klavirski koncert br. 2 u B-duru i kao dodatak odsvirao njegov Intermezzo, op. 118, br. 2, dok je dirigent Valentin Egel u drugom dijelu predvodio izvedbu majstorove Druge simfonije u D-duru.

  Simfonijske dimenzije Brahmsova koncerta u d-molu zahtijevaju kvalitetan orkestar i kvalitetnog dirigenta. I dok bismo razloge za izostanak punoga dojma fortissima čuvenog početka I. stavka Brahmsova djela možda mogli tražiti u akustici Dvorane Lisinski, ipak moramo primijetiti kako se Škotski kraljevski nacionalni orkestar pokazao – i kad je o preciznosti riječ – u osjetno boljem svjetlu izvodeći Mendelssohnovu Simfoniju br. 3 u a-molu, op. 56, odavna svugdje poznatu kao Škotsku simfoniju. (Njemački muzikolog Thomas Schmidt-Beste upozorava, međutim, kako u vrijeme prvih izvedbi simfonija nije bila imenovana, a uglavnom ni percipirana kao Škotska, te zastupa tezu da prvotno nadahnuće što ga je Mendelssohn dobio za skladanje simfonije u Škotskoj 1829, kada je ondje skladao i fragment od 16 taktova što je postao početkom uvoda I. stavka Treće simfonije, treba razdvojiti od cjeline četverostavačnog djela koje je dovršeno 1842).  

  

  Škotski kraljevski nacionalni orkestar i njegov šef-dirigent Thomas Søndergård donijeli su vrlo uvjerljivu i nimalo manirističku interpretaciju Škotske simfonije. Ponovivši u prvom stavku ekspoziciju sonatnoga oblika (Allegro un poco agitato), koja slijedi tek nakon uvodnoga portala (Andante con moto), koji skladatelj skraćeno donosi i na kraju stavka, Søndergård je donio taj stavak u punini njegove glazbene arhitekture. I ljepote njegove dramatičnosti (oluja) i liričnosti (dvije osnovne teme sonatnoga stavka djeluju, kako je lijepo primijetio Carl Dahlhaus, kao Lieder ohne Worte, tj. pjesme bez riječi). Jedino ostaje nejasno zašto se dirigent nije pridržavao Mendelssohnove upute da se svi stavci izvode bez stanke (attacca).

  Disponirani članovi orkestra pod poticajnim su Søndergårdovim vodstvom jako dobro donijeli solo dionice violončela na prijelazu iz provedbe u reprizu I. stavka, kao i dijalog prve oboe i prve flaute i onaj prvog klarineta i prvog fagota u IV. stavku. Možda je jedino završetak durske kode finala (Allegro maestoso assai) mogao biti više uzbudljiv. Nakon Mendelssohna čuli smo i dva dodatka, najposlije škotske plesove u ponešto populističkoj obradi.

  

  Spomenuli smo Schumanna i Mendelssohnove klavirske koncerte pa koristimo priliku upozoriti čitatelje na sjajnu programsku odluku Zagrebačke filharmonije da u Dvorani Lisinski u dvije koncertne večeri, 7. i 14. studenoga, izvede sve četiri Schumannove simfonije i oba zrela Mendelssohnova koncerta za klavir i orkestar.  

  ©Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 5. studenoga 2025.

  Ciklus Lisinski subotom, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 18. listopada 2025.
  Škotski kraljevski nacionalni orkestar (Royal Scottish National Orchestra)
  Thomas Søndergård, dirigent
  Francesco Piemontesi, klavir

  Program:

  Johannes Brahms: Koncert za klavir i orkestar br. 1 u d-molu, op. 15
  Felix Mendelssohn: Simfonija br. 3 u a-molu (Škotska), op. 56

Piše: