Dubrovački simfoničari kao vitalni puls glazbenog Dubrovnika

Dubrovački simfonijski orkestar, ciklus Dubrovačka glazbena jesen, Wladimir Kossjanenko, viola, Antun Poljanić, dirigent, Knežev dvor

• 

  Dubrovački simfonijski orkestar u svom jesenjem ciklusu pokazao je da može biti zanimljiv i intrigantan nositelj glazbenog života Dubrovnika odmicanjem od ustaljenog repertoara. U godini proslave svojih 100 godina postojanja izabrao je nekoliko programskih odrednica koje su se pokazale vrlo uspješne.

  Nakon Dubrovačkih ljetnih igara započeo je festival Stradun Classic, kojeg već osam godina vodi klarinetistica Marija Pavlović i koja nam iz sezone u sezonu glazbeno, a i produkcijski, uz partnerstvo s dubrovačkim orkestrom, pokazuje kako se profesionalno i kvalitetno priprema i izvodi festival komorne glazbe. Dovodeći vrhunske glazbenike s uvijek promišljeno složenim konceptom programa kojeg nemamo priliku čuti tako često, pozornica atrija Kneževa dvora postaje mjesto iznimnog muziciranja, na zadovoljstvo probrane publike. S obzirom na cjelokupnu problematiku financiranja i  nesamoodrživosti mastodonata, velikih i neutemeljeno ambicioznih festivala, festivali komorne glazbe kao forme glazbene aktivnosti su velikim dijelom produkcijska budućnost glazbe. Omjer količine publike i ulaganja, vitalnost i protočnost, uključivanje više glazbenika u svojevrsne muzičke radionice, prilagođavanje i inventivnost programa, parametri su koji se više uklapaju u cjelokupni realitet nego veliki produkcijski projekti. A Dubrovnik, koliko je za sada evidentno, ni sljedeće desetljeće neće izgraditi svoju koncertnu dvoranu za veliki ansambl kao što je Dubrovački simfonijski orkestar ili za potrebe Dubrovačkih ljetnih igara, jer načelna inicijativa ostaje uspavana u okvirima želje. Pa stoga bi se ovakvi festivali kao što je Stradun Classic trebali maksimalno podržavati, a vrijedno bi bilo razmisliti da se njegovo događanje prebaci u prostor nekog ljetnikovca ili prostor muzeja Kneževa dvora u zimskoj, mrtvoj glazbenoj sezoni.   

  U ciklusu Dubrovačkog simfonijskog orkestra nazvanog Dubrovačka glazbena jesen, slijedilo je odmah nakon festivala Stradun Classic nekoliko koncerata, a ovdje ćemo izdvojiti jedan koji se pobrinuo da glazbena baština Grada ne bude zaboravljena.

  U Dubrovniku su djelovali i djeluju niz glazbenika čije se formalno obrazovanje veže uz sviračku karijeru, ali su se uspješno okušali i u skladanju, kombinirajući znanje i iskustvo iz područja svojih glazbenih opredjeljenja. Ne umanjujući amaterski šarm lišen dilentatizma i nesumnjivo snažnu intuiciju u stvaranju nove glazbe od strane formalno skladateljski needuciranih glazbenika, ipak, u moru nametanja raznoraznih neprofesionalnih i nestručnih kriterija u umjetnosti, treba afirmirati studij, profesiju i formu kao takvu. Broj dubrovačkih glazbenika koji su diplomirali skladanje je vrlo mali, tek nekolicina, a i ti glazbenici ne djeluju u svom rodnom gradu. Zato je vrijedna gesta Dubrovačkog simfonijskog orkestra i dirigenta Antuna Poljanića s kojom se na program koncerta (9. listopada) uvrstila, kao uvodna skladba, Scherzo iz suite Po načinu starijih dubrovačkog skladatelja Zdenka Šapra. Tim više što je ovaj skladatelj pridonio nizom vrijednih glazbenih djela cjelokupnom baštinskom korpusu. Zdenko Šapro diplomirao je na Visokoj školi Hrvatskog državnog Konzervatorija 1944. na Odsjeku za kompoziciju i dirigiranje, a njegov brojčano nevelik opus sadrži djela većinom orkestralnog i komornog profila. Tome treba pridodati i scensku glazbu za komediju Ljubovci nepoznatoga renesansnog pisca, te glazbu za film Dubrovnik, grad sv. Vlaha, koji je prikazan na svjetskoj izložbi u New Yorku.

  U Scherzu iz suite Po načinu starijih, nastale 1945. godine, Šapro se oprezno drži akademskih okvira, slijedeći, znalački napisanom harmonijskom progresijom i ravnotežom zvuka pojedinih dionica, svoju glazbenu ideju. Ugođaj skladbe ostaje tijekom cijele kompozicije usidren u skladnom suzvučju, bez dramatičnih zaokreta, te ne posustaje u svojoj koherentnosti.

  

  U nastavku koncerta izvela se Rapsodija Concertante za violu i orkestar, H 337  Bohuslava Martinua. Solist na violi bio je Wladimir Kossjanenko, glazbenik zavidne i bogate karijere, čiji životni put povezuje ruske, austrijske i hrvatske toponime. Danas neumorno i aktivno sudjeluje u kulturnom životu, uz svoju solističku svjetsku karijeru, kao pedagog i producent u Splitu. Viola je percipirana više kao komorni instrument, pa je svakako bilo zanimljivo ga čuti u solističkoj dionici, uz takvoga vrsnog glazbenika. Iako je vidno bilo da je za Kossjanenka Martinuova Rapsodija concertante potpuno apsolvirana tehnička i muzička materija, u spoju solista i dubrovačkog orkestra nije bila omogućena dovoljno jasna interpretacija. Tri aktera izvedbe – ansambl, solist i dirigent – razmimoilazili su se u tumačenju partiture, pa je izvedba ostala nedorečena, suzdržane energije i u limbu poluznačenja. Na kraju koncerta izvela se Beethovenova Simfonija br. 4, kompozicija standardnog repertoara Dubrovačkog simfonijskog orkestra, a  dirigent Antuna Poljanić vodio ju je uredno i angažirano.    

  

  ©Marija Grazio, KLASIKA.hr, 6. studenoga 2025.

  Program:
  
  Z. Šapro: Scherzo iz suite Na način starijih
  B.Martinu: Rhapsody Concerto za violu i orkestar, H.337
  L. van Beethoven: Simfonija br. 4, op. 60

Piše: