Obilježavanje bitnih obljetnica i tragovi identiteta u repertoaru

Prvi koncerti u sezoni 2025./2026. u Plavome ciklusu Zagrebačke filharmonije: Razmišljanje o programskoj koncepciji i osvrt na koncert Zagrebačke filharmonije i austrijskog violinista Leonharda Baumgartnera, pod vodstvom Dawida Runtza

• 

  Razmišljanja prije odlaska na koncerte

  Koncertnu sezonu 2025./2026. započela je Zagrebačka filharmonija koncertom održanim 19. rujna 2025. za pretplatnike Crvenoga ciklusa. Na letku s programom sezone za sva tri ciklusa – Crveni, Plavi i Off, upućen je poziv pretplatnicima za još tri koncerta izvan pretplate uz besplatne ulaznice u sloganu „feelharmonija UPOZNAJ I DOŽIVI“. Zagrebačka filharmonija planirala je prirediti dvadeset i pet koncerata u tri ciklusa, i to po deset u Crvenom i Plavom te pet u Off-ciklusu i ponuditi svojim pretplatnicima „Zvuk grada“, kako stoji u još jednom sloganu na naslovnici letka. Ne može se pouzdano reći jesu li – sastavljajući program ove koncertne sezone, članovi Umjetničkoga vijeća i šef-dirigent Dawid Runtz pomišljali na zagrebačke (i hrvatske) skladatelje i soliste ili na skladbe sadržajno vezane uz povijest i kulturu Zagreba ili neke druge događaje.

  Od pedeset i pet skladbi uvrštenih u programe koncerata Crvenog i Plavog ciklusa, odabrane su samo četiri iz opusa hrvatskih skladatelja: Orači – simfonijska meditacija za orkestar, op. 18 Jakova Gotovca (1895–1982), praizvedba oratorija Salve Mundi Salutare Srećka Bradića (1963.), praizvedba skladbe Intuitivne imaginacije Matka Brekala (1993.) i Uvertira br. 6 u D-duru Vatroslava Lisinskog (1819–1854). U programe koncerata Off-ciklusa publika uglavnom stječe uvid na dan koncerta, a iznimka je program naveden samo za prvi koncert, održan 10. listopada 2025., na kome je izvedena skladba Ahilejeva pjesma: glazbeno-scenski spektakl za film koji nije snimljen Ozrena K. Glasera (1984.).

  Na kraju koncertne sezone 2024./2025., čiji je slogan bio „Udahnimo glazbu“, na dva je koncerta obilježena 50. obljetnica smrti ruskoga skladatelja Dmitrija Šostakoviča (1906–1975), od kojih će publika zasigurno pamtiti završni održan 13. lipnja 2025. za pretplatnike Plavoga ciklusa zahvaljujući majstorskoj izvedbi Simfonije br. 10 u e-molu, op. 93 pod ravnanjem šefa-dirigenta Dawida Runtza. Šostakovičeve skladbe na programu su ove, ali i 2026. godine, što produljuje obilježavanje 50. obljetnice njegove smrti. Na koncertu održanom 7. ožujka, na sam rođendan francuskoga skladatelja Mauricea Ravela (1875–1937), dvjema skladbama obilježena je 150. obljetnica njegova rođenja. U pregledu naslova skladbi u sezoni 2024./2025. od pedeset i tri samo su dvije hrvatskih skladatelja: Simfonijski scherzo Svetislava Stančića (1895–1970) i novo djelo Berislava Šipuša (1958.): Koncert za gudački kvartet i orkestar.

  

  Programi koncerata mogu se povezati s obilježavanjima obljetnica rođenja i smrti skladatelja, prve izvedbe neke skladbe pod ravnanjem nekog dirigenta kao što je bio slučaj s maestrom Milanom Horvatom i kantatom Carmina Burana Carla Orffa (1895–1982), s obilježavanjem povijesnih događaja ili utemeljenja ustanova (iz društvenoga, političkog i kulturnog života) kao što je bio slučaj s koncertom 24. listopada 2025. povodom 70. obljetnice djelovanja Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. Vratimo li se sloganu „Zvuk grada“ i Zagrebačkoj filharmoniji koja uvelike kreira repertoar orkestralnih koncerata, možemo podsjetiti na koncert iz ljetnih mjeseci 1916. godine, kad je orkestar sastavljen od glazbenika Narodnoga zemaljskog kazališta prvi put nastupio pod imenom Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem trojice dirigenata: Frederika Rukavine (1878–1940), Antona Gnezde (1887–1957) i Krešimira Baranovića (25. lipnja 1894.–17. studenoga 1975.), čiju 50. obljetnicu smrti obilježavamo ove godine. Tih ljetnih mjeseci 1916. godine održano je četrdeset koncerata u vrtu restauracije Odeon u Draškovićevoj ulici, od kojih je na dvadeset i četiri kao dirigent nastupio tada mladi Krešimir Baranović.

  Po dolasku iz rodnoga Šibenika učio je glazbu u Zagrebu privatno kod Dragutina Kaisera (teorija i klavir) i na školi Hrvatskoga glazbenog zavoda rog u razredu Frana Lhotke (1883–1962). Nakon studija kompozicije u Beču (od 1912. do 1914. godine) vratio se u Zagreb i od 1915. do 1927. godine djelovao kao dirigent Opere Hrvatskoga narodnog kazališta. Nakon dvogodišnjeg angažmana u Operi Narodnoga pozorišta u Beogradu, Baranović se 1929. godine vratio u zagrebačku Operu ostavši na mjestu ravnatelja do 1940., a na mjestu dirigenta do 1943. godine. Sezonu 1945./'46. proveo je Baranović u Bratislavi kao ravnatelj Opere, a od 1946. godine do smrti djelovao je u Beogradu kao profesor na Muzičkoj akademiji (od 1946. do 1951.), dirigent Opere (od 1946. do 1962.) i direktor Beogradske filharmonije (od 1951. do 1961.).

  Prvi koncert Filharmonije kazališnog orkestra održan je 7. studenoga 1919. pod ravnanjem iskusnog Milana Sachsa (1884–1968). Baranović je ravnao već trećim koncertom 12. prosinca iste godine i do 1. veljače 1943. nastupio je kao dirigent na šezdeset i sedam koncerata. Kako su glavninu orkestra, ipak, činili glazbenici orkestra Opere (prema kasnije prihvaćenom Statutu mogli su sudjelovati i drugi zagrebački glazbenici), Baranović je kao dirigent i ravnatelj Opere sigurno zaslužan za osmišljavanje koncertnih sezona. Pod njegovim su ravnanjem izvedene prvi put u Zagrebu mnoge skladbe, iz kojih izdvajamo: 13. prosinca 1924. (o 100-toj obljetnici praizvedbe) Missa solemnis, op. 123 Ludwiga van Beethovena (1770–1827), 11. travnja 1926. Poema ekstaze Aleksandra Skrjabina (1872–1915), 6. ožujka 1927. suita La Giara, op. 41 Alfreda Caselle (1883–1947), 9. svibnja 1927. Koncert za orkestar Lucijana Marije Škerjanca (1900–1973), 11. studenoga 1929. Balkanofonija Josipa Štolcera Slavenskog (1896–1955), 16. ožujka 1930. Simfonijska pjesma Pacific 231 i Glazba za d'Annunzijevu dramu Phaedre Arthura Honeggera (1892–1955) te Sinfonietta Leoša Janačeka (1854–1928), 22. siječnja 1940. suita iz baleta Daphnis et Chloé Mauricea Ravela i Koncert za klavir i orkestar br. 3 bugarskoga skladatelja i pijanista Panče Vladigerova (1899–1978), i dr.

  

  Od prvoga koncerta, kako je pisalo u prvom Statutu Filharmonije kazališnog orkestra, okosnicu programa činila su djela hrvatskih i slavenskih skladatelja pa su mnoga od njih prvi put izvedena pod ravnanjem Krešimira Baranovića: 6. travnja 1924. Uvertira, op. 49 Dore Pejačević (1885–1923), 9. svibnja 1927. Concerto da camera za dvije flaute i komorni orkestar Božidara Širole (1889–1956), 4. studenoga 1938. Sinfonietta Borisa Papandopula (1906–1991), 24. travnja 1939. Sinfonietta za gudački orkestar Božidara Širole, 22. siječnja 1940. Simfonijski scherzo Oskara Jozefovića (1890–1941), 17. ožujka 1941. Koncert za klavir i orkestar Petra Dumičića (1901–1984), i dr.

  Možda je vrijedno spomenuti još dva koncerta praizvedbi skladbi hrvatskih skladatelja kojima je ravnao Krešimir Baranović. Na programu koncerta Zagrebačke filharmonije 1. listopada 1937. su bile sljedeće skladbe: Simfonija br. 1 Ivana Brkanovića (1906–1987), Simfonijska pjesma Orači, op. 18 Jakova Gotovca i Psalam 130 za bas i orkestar Krste Odaka (1888–1965). Četiri skladbe praizvedene su na koncertu 5. veljače 1940.: Rimske impresije Ive Lhotke-Kalinskog (1914–1987), Simfonija br. 1 Miroslava Magdalenića (1906–1969), In modo antico Vilima Markovića (1902–1992) i Međimurska suita Miroslava Šlika (1898–1986).

  Djelujući i kao skladatelj, Baranović je ostavio nekoliko antologijskih skladbi koje su prvi put izvedene za vrijeme njegova djelovanja u zagrebačkoj Operi. To su Simfonijski scherzo (praizvedba 11. veljače 1923.); Dvije pjesme za glas i orkestar koje je na koncertu 25. ožujka 1923. pod ravnanjem Oskara Smodeka (1890–1933) pjevala Anka Gottlieb-Horvat (1884–1948); u ciklusu Z mojih bregov skladanom na stihove Frana Galovića (1887–1914) na praizvedbi 14. travnja 1929. pjevao je bariton Drago Hržić (1896–1978); Simfonija (Sinfonietta?) u Es-duru pod ravnanjem skladatelja praizvedena je 27. ožujka 1939. Popularnost su stekle i Suita iz baleta Licitarsko srce (1924.) i Uvertira operi Striženo-košeno (1932.) pa su uz ciklus pjesama Z mojih bregov i Koncert za rog i orkestar, koji je Baranović skladao 1973. godine na poticaj uglednog hornista Prerada Detičeka (1931–2018), često uvrštavane u programe koncerata na gostovanjima Zagrebačke filharmonije.

  Preseljenje u Beograd (uz povremene boravke u malom mjestu Tribunj u blizini rodnoga Šibenika i prisjećanje na dane djetinjstva) ipak je za Krešimira Baranovića značilo više angažmana u glazbenome životu Beograda, pa je tako samo pet puta dirigirao Zagrebačkom filharmonijom između 1949. i 1957. godine, a do 1996. godine (do kada su obrađeni sačuvani programi koncerata) njegove su skladbe izvedene na dvadeset i sedam koncerata u više europskih zemalja (od 1933. godine).

  Najveći broj izvedbi (dvanaest) doživio je ciklus pjesama Z mojih bregov zahvaljujući prije svega proslavljenome baritonu Vladimiru Ruždjaku (1922–1987), a dirigent koji je najviše puta dirigirao Baranovićevim skladbama na gostovanjima je Milan Horvat, za čijeg je djelovanja kao šefa-dirigenta i direktora Zagrebačka filharmonija zabilježila možda jedno od najuspješnijih razdoblja od početka 1919. godine. Iako je posljednja tri desetljeća proživio u Beogradu, djelovanje Krešimira Baranovića od iznimnog je značaja za glazbeni život Zagreba do kraja Drugoga svjetskog rata. Možda je to najbolje sažeo muzikolog Josip Andreis (1909–1982), ocijenivši ga stvarateljem „čiji su radovi omogućili da nas inozemstvo konačno zapazi i ocijeni. I kao produktivni i kao reproduktivni umjetnik on je dao priloge kojima je naš glazbeni život i našu glazbenu kulturu obogatio. Niz njegovih djela pružio je nove dokaze opravdanja i vitalnosti nacionalnog smjera u glazbi“.

  Od koncerata u vrtu restauracije Odeon, Baranović je prepoznao i osjetio „Zvuk grada“. Nadahnut tradicijskom glazbom iz okolice grada u koji je stigao u ranome djetinjstvu, ostavio je skladbe od kojih su se neke mogle naći u godini 2025. na programima koncerata Zagrebačke filharmonije, koja itekako ima valjanog razloga za obilježavanje 50. obljetnice smrti skladatelja čiji opus sadrži neke od najljepših stranica hrvatske glazbe i dirigenta koji je promišljeno odabirao repertoar orkestra. Možda je djelovanje Krešimira Baranovića moglo biti temom ovogodišnjega drugog Festivala Zagrebačko glazbeno proljeće umjesto svestranoga glazbenika Stjepana Šuleka (1914–1986) kome je 2024. bila 110. obljetnica rođenja, a sljedeće je godine 40. obljetnica njegove smrti. U svakom slučaju – prema programskoj koncepciji Zagrebačke filharmonije, publika neće ove sezone na koncertima pod sloganom „Zvuk grada“ slušati skladbe Krešimira Baranovića.

  U 2025. godini bilježimo 100. obljetnicu rođenja još nekih hrvatskih glazbenika: violista, pedagoga i skladatelja Miroslava Miletića (1925–2018) i skladatelja Ive Maleca (1925–2019) te muzikologa, pedagoga i skladatelja Lovre Županovića (1925–2004). Iako su skladbe Miletića i Maleca bile na programima Zagrebačke filharmonije, tijekom 2025. godine ih nismo slušali iako su primjerice Miletićeve u koncertima za solo-instrument (violina, viola, klavir, čembalo, rog, flauta, klarinet, gitara, truba) i orkestar mogli nastupiti i članovi Zagrebačke filharmonije prema već ustaljenoj praksi. I u Malecovu opusu ima skladbi koje su se mogle izvesti u ovoj jubilarnoj godini kao Simfonija, Pokreti u boji, Sigma (posvećena Zagrebačkoj filharmoniji), i dr. Skladbe spomenute dvojice skladatelja također odražavaju „Zvuk grada“ – Miletićeve često nadahnute tradicijskom glazbom, a Malecove temeljene na istraživanjima konkretne glazbe.

  

  Koncerti u listopadu 2025. za pretplatnike Plavoga ciklusa Zagrebačke filharmonije

  Prvi koncert Plavoga ciklusa Zagrebačke filharmonije publika je već pomalo i zaboravila, jer je održan 3. listopada 2025. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Klasično sastavljen program donio je na početku praizvedbu skladbe Intuitivne imaginacije mladoga skladatelja Matka Brekala, zatim Koncert za klavir i orkestar br. 3 u C-duru, op. 26 Sergeja Prokofjeva (1891–1953) i u drugome dijelu Fantastičnu simfoniju, op. 14 Hectora Berlioza (1803–1869). Kao solist predstavio se ruski pijanist Andrey Gugnin (1987.), a koncertom je ravnao maestro Conrad van Alphen (1963.). Ovaj dirigent je – kako stoji u programskoj knjižici, „stekao iznimnu popularnost među orkestrima i publikom zahvaljujući inovativnim interpretacijama koje majstorski vodi kroz energičan, učinkovit, brižan i komunikativan stil.“ Rođen je u Pretoriji u Republici Južna Afrika (nekadašnja Južnoafrička Republika) gdje je završio studij kontrabasa, a u dobi od dvadeset i šest godina preselio se u Nizozemsku gdje je djelovao kao kontrabasist u Nizozemskom radio-orkestru te nastavio studij dirigiranja. Postavši s vremenom jednim od najznačajnijih dirigenata u Nizozemskoj, stalno je proširivo svoj repertoar kao i krug orkestara s kojima je surađivao. Pijanista Andreya Gugnina uveli su u svijet pijanizma mnogi ugledni ruski pedagozi, a posljednjih desetak godina uz brojne nastupe diljem svijeta osvajao je i nagrade na međunarodnim natjecanjima.

  

  Za svoju skladbu Intuitivne imaginacije, koju je Matej Brekalo skladao i posvetio Zagrebačkoj filharmoniji, rekao je: „U skladbi sam pokušao evocirati zvučne impresije raznih simfonijskih uspješnica koje sam nezasitno preslušavao kao srednjoškolac i student, istodobno pokušavajući te impresije predstaviti na sebi svojstven način. Cilj mi je bio u kratkom vremenskom rasponu prikazati nekoliko zvukovnih karaktera. (…)“, što je ostvario u formi ronda, povezavši odbrane citate vlastitim motivima oslonjenima na jasne harmonijske sklopove u uzornoj instrumentaciji. Treći koncert za klavir i orkestar skladao je Prokofjev 1921. godine i ocijenio ga kao iznimno zahtjevnu skladbu u pogledu sviračke tehnike i interpretacije. Posljednje djelo koncerta bila je Berliozova Fantastična simfonija, op. 14 s podnaslovom Prizori iz života jednog umjetnika. S temom koja se (doslovno ili varirana) provlači kroz pet stavaka (s konkretnim naslovima) postignuta je cjelovitost ove simfonije sa sasvim određenim programom, u kojoj je već došao do izražaja Berliozov studiozni pristup instrumentaciji.

  Skladbu Matka Brekala doživjeli smo kao zgodnu, privlačnu, uhu ugodnu skladbu u kojoj su se mogli prepoznati motivi iz ranije odslušanih skladbi. Virtuozni i doista zahtjevni treći klavirski koncert Sergeja Prokofjeva ostavio je snažan dojam na publiku zahvaljujući sjajnom pijanistu, dirigentu koji se savršeno i spretno služio partiturom te orkestru koji je u potpunosti slijedio jasne i odrješite pokrete maestrove ruke u dosluhu sa solistom Gugninom. On se pokazao kao doista zreli umjetnik savršene tehnike i muzikalnosti s kojom notni zapis pretvara u maštovitu igru s orkestrom. Pravu svečanost zvuka doživjela je publika slušajući izvrsno osmišljeno, tehnički dotjerano, muzikalno i dinamički iznijansirano tumačenje Fantastične simfonije, kakvo – usudili bismo se reći, nismo imali priliku slušati posljednjih godina.

  

  Koncertom održanim 24. listopada 2025. proslavljene su tri obljetnice: 70 godina djelovanja Austrijskoga kulturnog foruma u Zagrebu (u okviru Austrijskog veleposlanstva i austrijskog Ministarstva vanjskih poslova), 30 godina članstva Republike Austrije u Europskoj uniji i 200 godina od rođenja skladatelja Johanna Straussa sina (1825–1899). Zagrebačka filharmonija pridružila se proslavi 200. rođendana skladatelja čije su popularne skladbe (koračnice, valceri, polke, uvertire, i dr.) često bile na programima koncerata održanih tijekom druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća u raznim dvoranama, restauracijama, parkovima i na šetalištima. Muzicirali su orkestri pješadijskih pukovnija raspoređenih na službi u Zagrebu, glazbenici kazališnog orkestra, članovi Diletantskog orkestra Hrvatskog sokola (između 1882. i 1891. godine) kao i glazbenici nekih drugih amaterskih društava. Neke skladbe Johanna Straussa sina našle su se i na ranije spomenutim koncertima iz srpnja i kolovoza 1916. godine u okviru duljeg programa koji je sadržavao i desetak naslova.

  Na početku koncerta održanog u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog publici su se obratili ravnatelj Zagrebačke filharmonije Filip Fak, veleposlanica Republike Austrije u Republici Hrvatskoj Nj. E. gđa Yvonne Tončić-Sorinj te direktorica Austrijskog kulturnog foruma mag. Marina Christoph. U kratkim je crtama predstavila sedamdeset godina njegova djelovanja na organizaciji stotinjak kulturnih događaja u Hrvatskoj, koje često uključuje i materijalna sredstva za njihovo uspješno ostvarenje, ne propustivši naglasiti i višestoljetnu političku, gospodarsku i kulturnu povezanost unutar Habsburške monarhije. S osobitim je zadovoljstvom najavila nastup mladoga violinista Leonharda Baumgartnera, što potvrđuje stalnu brigu za afirmaciju mladih umjetnica i umjetnika. Ovome koncertu nazočili su brojni uzvanici – predstavnici institucija Republike Hrvatske i Grada Zagreba, pa je razumljivo da je pred Zagrebačkom filharmonijom stajao njen šef-dirigent Dawid Runtz.

  U popularno sastavljen program koncerta bile su uvrštene sljedeće skladbe: u prvome dijelu Uvertira opereti Šišmiš Johanna Straussa sina, Koncert za violinu i orkestar br. 1 u B-duru, KV 207 Wolfganga Amadeusa Mozarta (1856–1891); u drugome dijelu Uvertira Rosamunde Franza Schuberta (1797–1828) i Simfonija br. 92 u G-duru Oxford, Hob.I:92 Josepha Haydna (1732–1809). Za svečano, slavljeničko ozračje ovoga koncerta posvećenog trima obljetnicama bilo je primjereno odabrati poznate i popularne skladbe koje će kao magnet privući i zadržati pozornost redovnih posjetitelja koncerata, kao i nestandardne (koncertne) publike. Osim maestra Runtza, pod čijim se umjetničkim vodstvom Zagrebačka filharmonija već petu sezonu profilira kao orkestar velikih interpretativnih mogućnosti, za koncert 24. listopada 2025. odabran je još jedan magnet koji je neobičnom magijom privukao publiku u velikoj dvorani Lisinski. Bio je to Leonhard Baumgartner (2007.), mladi osamnaestogodišnji violinist iz Beča. Violinu studira u razredu Dore Schwarzberg na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, usavršava se kod prof. Ingolfa Turbana na Sveučilištu za glazbu i kazalište u Münchenu, a studirao je i u Grazu na Sveučilištu za umjetnost u razredu Regine Brandstätter. Tijekom (relativno) kratkoga bavljenja glazbom Leonhard Baumgartner je već osvojio niz prvih nagrada na prestižnim natjecanjima glazbenika, a prvi put je kao petnaestogodišnjak nastupio s Bečkim simfoničarima u dvorani Wiener Konzerthaus.

  Što je moglo kao magnet privući zagrebačku publiku? Taj mladi umjetnik svira s lakoćom: na violini za koju se čini da je stopljena s njegovom rukom, jednostavno je premošćivao sve tehničke postavke solističke dionice u Mozartovu prvome violinskom koncertu, cantilena polaganoga stavka bila je nježna i izražajna, a u svim stavcima uskladio je dinamičke nijanse s orkestrom. Mladi Baumgartner doista je očarao publiku svojim profinjenim i gracioznim sviranjem, savršeno mirnim ali znakovitim vođenjem gudala kojim su publiku u dvorani obgrlili savršeno oblikovani i intonirani tonovi. Svoju pomoć nadarenom i muzikalnom violinistu Leonhardu Baumgartneru podarila je i violina graditelja Antonija Stradivarija (1644–1737) iz 1683. godine, poznata pod imenom Petherick. Ovaj instrument jedinstvenoga načina izrade nalazio se 1908. godine u zbirci violina ilustratora, pisca, violinista i stručnjaka za violine Horacea Williama Pethericka (1839–1919). Leonhard Baumgartner svirao je na ovoj vrijednoj (posuđenoj) violini zahvaljujući udruzi Sretton Society. Očekivalo se da će sviranje mladoga violinista oduševiti publiku, pa je kao dodatak pripremljena skladba za violinu i orkestar Johana Svendsena (1840–1911) Sæterjentens Sondag, koju je obradio violinist Ole Bull (1810–1880).

  Koncert posvećen trima (već spomenutim) obljetnicama programski bi se mogao svrstati među popularne, ali ne manje zahtjevne u pogledu interpretacije. Podjednako se to odnosi na efektnu, brzu Straussovu uvertiru opereti Šišmiš, na Schubertovu uvertiru Rosamunde, kao i na Mozartov violinski koncert i na jednu od najpoznatijih Haydnovih simfonija. Stilski se mogu tri posljednje odrediti kao skladbe iz razdoblja bečke klasike, dok je Johann Strauss sin djelovao u razdoblju kasnoga romantizma. No, njegove skladbe zabavnijega karaktera temelje se na naslijeđu bečke klasike, što znači poštivanje forme, melodijsko-ritamskih obrazaca i tonalitetnih harmonijskih odnosa.

  

  Za maestra Runtza, koji bez notnoga predloška dirigira mnogo dulje i složenije skladbe, program ovoga koncerta sigurno nije predstavljao veći memorijski problem. Dirigirao je – kao i inače, sigurno, sugestivno (odajući dobro poznavanje partitura), kadikad pomalo teatralno (s većim pokretima tijela) potičući glazbenike Zagrebačke filharmonije da pokažu majstorstvo u sviranju svojih instrumenata. Odgovarajući na taj poziv, svirali su angažirano, intonativno precizno – što je bilo poželjno s obzirom na stilske odrednice skladbi, a pravo umijeće suradnje sa solistom publika je doživjela u Mozartovu violinskom koncertu. Haydnova Oxford-simfonija potvrdila je doista velike interpretativne mogućnosti Zagrebačke filharmonije koja ne svira često simfonije prvoga velikog simfoničara, a čini se da bi mogle češće biti na programu. Bio je to još jedan koncert koji će publika pamtiti po mladom violinistu Leonhardu Baumgartneru i po skladnom sviranju Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Dawida Runtza.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 27. studenog 2025.

Piše: