Snažna interpretacija djela koje traži vrhunsku izvođačku disciplinu

Filharmonija iz Brna, Zbor Češke filharmonije iz Brna i solisti, Antonin Dvořák, Stabat mater, dirigent Leoš Svárovský, zborovođa Petr Fiala, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Djelo koje sadržajno pripada razdoblju korizme, Stabat mater Antonina Dvořáka, pronašlo je svoje mjesto u rasporedu ciklusa Lisinski subotom netom prije ulaska u crkveno razdoblje Adventa koje je, za razliku od raširenog uvjerenja, također pokornički period.

  Dvořákova Stabat mater, osim toga, poput brojnih vjerom nadahnutih djela, odavno je napustila okvire vremenske prikladnosti izvođenja, ako ih je ikada i poštivala, te postala jedno od najsjajnijih i najčešće izvođenih koncertnih vokalno-instrumentalnih opusa češkog majstora. Raspravljati o tome je li djelo potaknuto teškom osobnom tragedijom, gubitkom sve troje djece u razmaku od nepune tri godine, suvišno je i pomalo neprimjereno.

  Ne mogu sa sigurnošću znati, ali vjerujem da je Stabat mater za kompozitora bila ljekovita skladba čija ga je složenost strukture odvratila od svih onih užasnih i tegobnih osjećaja koje osjeća roditelj kad izgubi vlastitu djecu. Njegov prijatelj i skladatelj Josef Suk zapisao je da mu je skladatelj neprestano govorio kako je tijekom skladanja pred očima stalno imao križ. Križ koji je i on nosio zbog svojeg strahotnoga gubitka. Zahtjeve koje je pred sebe postavio stvarajući djelo za orkestar, zbor i četiri solista koje se bez prekida odvija oko 90 minuta, bili su uistinu visoki: objediniti u deset stavaka iznimno velik broj izvođača te u svakom od deset stavaka, uz iznimku prvog i zadnjeg koji donekle dijele tematski materijal, osmisliti i provesti nove motive i teme primjerene tom vrlo popularnom paraliturgijskom tekstu koji se pjeva i danas na svakom Križnom putu.

  Kroz znamenite stihove pripisane Jacoponeu da Todiju, koji su u latinskom originalu napisani zapravo kao sestine s rimom aabccb, i koji opisuju neizmjernu bol Majke Božje koju proživljava gledajući patnje svoga sina, stvorio je glazbeni opus koji, bez obzira na turobnost mnogih dijelova, zapravo usmjerava prema nadi.

  Sve rečeno, tugu i jad, strah i muku, nevjericu, žalost, ali i nadu da fizička smrt ne znači kraj, majstorski je omotao zborskim i orkestralnim dionicama kojima se pridružuju sopran, mezzosopran, tenor i bas pjevajući neke od najljepše napisanih melodija. Ako ne vjerujete u uskrsnuće i život poslije fizičke smrti, Stabat mater ostaje već stoljeće i pol na pozornicama kao zalog poništavanja kraja odlaskom tijela.

  

  Filharmonija iz Brna i Zbor Češke filharmonije iz Brna pod vodstvom Leoša Svarovskog odličan je orkestar čiji je zvuk iznimno ujednačen. Posebno je lijepo oblikovan ton gudača koji prednjače u fino izvedenim pianima. Gesta Svarovskog je odmjerena, sigurna i smirena te je od samog početka izvedbe bilo jasno da se dirigent i ansambl dobro poznaju i još bolje razumiju. Pohvala ide i odličnim drvenim puhačima, dok nejasno ostaje zbog čega na pozornici nismo vidjeli i čuli orgulje koje imaju svoje mjesto u partituri, nego prijenosne električne jednomanualne orgulje.

  Cjelokupnu atmosferu određuje prvi stavak koji traje dvadesetak minuta. Profinjena piana zbora, naročito sopranske dionice te sposobnost zborskog ansambla za izvedbu velikih dinamičkih razlika tijekom kojih zvuk ostaje koherentan, otkrili su odličan vokalni sastav koji bismo voljeli ponovno čuti. U solističkom kvartetu apsolutno je dominirala sopranistica Jana Sibera svojim toplim, zaokruženim, mekanim sopranom koji uza sve ima i impresivan volumen. Također, vrlo dobra bila je mezzosopranistica Vaclava Krejči Houskova, osobito u uvodnom solu drugoga stavka Quis est homo te u vrlo teškom pretposljednjem solističkom stavku Inflammatus u kojem je do izražaja osobito došla sposobnost Houskove za jasno, smisleno i vrlo muzikalno oblikovanje fraza, kao i odlična dikcija.

  

  

  Tenor Peter Berger nije bio loš; štoviše, solidno se nosio s nemalim zahtjevima svoje dionice. Glas mu je lijepe boje u srednjoj i niskoj lagi, no poput mnogih tenora ima neriješene probleme s visokom lagom u kojoj se počesto davi pokušavajući ispjevati sve zapisane note. Jozef Benci, kako i treba, bio je stabilna baza solističkoga kvarteta, odlučno, glasno i jasno izvodeći svoju dionicu.

  Dvořákova Stabat mater, nažalost, ne može konkurirati istoimenoj Rossinijevoj skladbi, premda svojom kvalitetom to zaslužuje. Ona je, međutim, iznimno djelo i autentičan svjedok velikoga dara i znanja svoga tvorca koje ne može izvesti bilo koji orkestar ili zbor, a osobito ne baš svaki solist. Njezina je ljepota u fino artikuliranoj melodici, snazi zvuka koju postiže velikim izvođačkim ansamblom te lijepo raspisanim i umreženim dionicama koje, od početka do kraja, tvore smislenu i dojmljivu muzičku cjelinu. Imali smo sreće što smo je čuli u odličnoj izvedbi Filharmonije i Zbora iz Brna, čija je visoka razina tehničke uvježbanosti uparena s motiviranošću i muzikalnošću rezultirala interpretacijom koju ćemo pamtiti.

  

  ©Jelena Knešaurek Carić, KLASIKA.hr, 2. prosinca 2025.

  Program:

  Antonín Dvořák: Stabat Mater, op. 58, B. 71

  Solisti:
  
  Jana Sibera, sopran
  Václava Krejčí Housková, mezzosopran
  Peter Berger, tenor
  Jozef Benci, bas

kritike

• ● Zagrebačka filharmonija
• ● Simfonijski orkestar HRT-a
• ● Lisinski subotom
• ● gostovanja i orkestri u inozemstvu
• ● hrvatski simfonijski koncerti