Nadahnuto komorno muziciranje i izražajna snaga dinamičkog nijansiranja

Lisinski da camera, Dunja Bontek, violina, Marija Andrejaš, viola, Monika Leskovar, violončelo, Martina Filjak, glasovir, Branimir Pustički, kontrabas, Mala dvorana Lisinski

• 

  Ciklus koncerata komorne glazbe Lisinski da camera nastavljen je u subotu, 24. siječnja 2026. koncertom klavirskoga kvarteta u sastavu Dunja Bontek (violina), Marija Andrejaš (viola), Monika Leskovar (violončelo) i Martina Filjak (klavir). Osim navedenoga komornog sastava, koncerte priređuju Papandopulo kvartet (saksofona) i gitaristički Trio Elogio i to svaki sastav po tri koncerta od listopada 2025. do lipnja 2026. godine. Iako je ovo tek druga sezona komornih koncerta koji se održavaju u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, ciklus je – čini se, s velikim oduševljenjem prihvatila zagrebačka publika: pretplatnici i posjetitelji koji nisu odabrali sve nego tek neke koncerte čiji im je program bio privlačan. Baš takav program privukao je brojnu publiku na koncert 24. siječnja 2026. pa su glazbenici muzicirali pred gotovo punom dvoranom (za razliku od slabo posjećenoga zanimljivog koncerta koji su 15. siječnja 2026. u istome prostoru priredili mezzosopranistica Ivana Srbljan i pijanist Božo Letunić).

  Nedvojbeno je zagrebačku publiku privuklo prije svega ime pijanistice Martine Filjak koja se nakon niza godina uspješne međunarodne pijanističke karijere vraća u rodni grad u nastavu klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, za sada kao vanjska suradnica, te u glazbeni život u Hrvatskoj kao umjetnička ravnateljica festivala Dubrovačke ljetne igre. Još jedna glazbenica koja se također nakon uspješne međunarodne karijere (orkestralna glazbenica, solistica i pedagoginja) vratila u Zagreb jest Monika Leskovar Šelendić, gdje na mjestu izv. prof. violončela na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prenosi svoja bogata iskustva studentima koji će se nakon završenoga studija uključiti u glazbeni život na jedan od načina kao i njihova profesorica. Violinistica Dunja Bontek diplomantica je Muzičke akademije u Zagrebu, a nakon studija se usavršavala u Grazu na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti te na seminarima kod uglednih svjetskih violinističkih pedagoga. Uz mjesto zamjenice koncertnoga majstora Zagrebačke filharmonije, Dunja Bontek pronalazi i vrijeme za nastupe s drugim orkestrima i komornim sastavima. Treća predstavnica gudača – violistica Marija Andrejaš, također je diplomantica Muzičke akademije u Zagrebu i trenutno je voditeljica dionice viola u Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije. I ova je umjetnica svoje glazbeno znanje i vještine usavršavala na studiju i seminarima brojnih uglednih pedagoga-violista, a nerijetko svira i u drugim orkestrima u Hrvatskoj i inozemstvu, ne zapostavljajući osobito zahtjevno i zanimljivo sviranje u komornim sastavima. U drugoj skladbi koncerta spomenutim glazbenicama pridružio se violončelist Branimir Pustički, ali ovaj put kao glazbenik-kontrabasist. I njegov se životopis u nekim pojedinostima podudara s onima četiriju glazbenica, jer je i on diplomant Muzičke akademije u Zagrebu, bio je solo-violončelist Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, a od 2019. godine je docent na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Opširne životopise svih petero glazbenika priredila je za programsku knjižicu muzikologinja Ana Vidić.

  

  Programske knjižice ostaju (u budućnosti) u privatnim zbirkama posjetitelja kao podsjetnici na koncerte. Po likovnome rješenju one su prepoznatljive za koncerte koje priređuje Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, a kao autori tekstova uposleni su često vanjski suradnici muzikolozi specijalizirani za uža područja struke. Tekst o izvođačima napisala je Ana Vidić dok je tekst o skladbama na programu koncerta napisao muzikolog Borko Špoljarić, iz tvrtke G. A. D. PRODUKCIJA čiji su suradnici pisali i tekstove za koncerte Zagrebačke filharmonije i nekih drugih priređivača koncerata, monografije, i dr. Pisanje uvodnih tekstova iziskuje dobro poznavanje muzikološke literature, što i nije možda veći problem ako su na programu skladbe europskih (svjetskih) skladatelja za razliku od hrvatskih autora, jer su dostupni tiskani izvori i podaci objavljeni na internetu. Opširan, bogat podatcima i pitko napisan tekst Borka Špoljarića upoznaje posjetitelja sa dvije skladbe izvedene na koncertu: u prvome dijelu bio je to Treći klavirski kvartet u c-molu, op. 60 Johannesa Brahmsa (1833–1897), a u drugom dijelu Klavirski kvintet u A-duru, D. 667 Pastrva (Die Forelle) Franza Schuberta (1797–1828) po čijem je izvornom (njemačkom) imenu nazvan i cijeli koncert.

  Svoj Treći klavirski kvartet Brahms je počeo skladati još 1856. godine, a 1868. godine u možda osjetljivijim životnim prilikama, spomenuo je u razgovoru sa suvremenicima i mogućnost suicida nekog nesretnog čovjeka na završetku životnog puta. Prije dovršetka djela 1875. godine u pismu jednom prijatelju zaključio je da se konačna verzija Klavirskoga kvarteta u c-molu može shvatiti kao „posljednje poglavlje priče o čovjeku u plavom fraku i žutom prsluku“, povezavši ga s glavnim likom Sturm-und-Drangovskog romana Patnje mladog Werthera Johanna Wolfganga Goethea (1749–1832). Iako je u međuvremenu skladao još dva klavirska kvarteta, Klavirski kvintet u c-molu, op. 60 ostao je treći (i posljednji u toj glazbeno-komornoj vrsti), a poznat je i pod imenom Werther-kvartet. Tematska građa kvarteta odaje autobiografski moment kao poveznicu s dugogodišnjom (prijateljskom) vezom s pijanisticom i skladateljicom Clarom Schumann (1819–1896) u slijedu (transponiranih) tonova c-h-a-gis-h u kojima se skriva ime C-(L)-A-(R)-A u prvome stavku nakon kraćeg uvoda klavira. Četiri stavka ovoga kvarteta slijede klasični raspored: brzi (Allegro non troppo) je u sonatnom obliku; brzo Scherzo (Allegro) je u trodijelnom obliku; polagani (Andante) je prošireni trodijelni oblik ABCA (+ Coda) na čijem početku violončelo donosi pijevnu temu; brzi Finale: Allegro comodo je također pisan u sonatnom obliku. Samostalno profilirane dionice stapaju se u skladnu cjelinu u dramatičnome ozračju prvoga stavka, ali i u ostalim stavcima, što je Brahms naglasio i istančano stupnjevanom dinamikom.

  

  „Želite li nekoga uvesti u svijet komorne glazbe, to je djelo kojim biste to svakako trebali učiniti“, citirao je Borko Špoljarić u programskoj knjižici jednoga glazbenog pisca koji je to rekao za drugu skladbu koncerta, Schubertov Forellenquintett. Jedan od puteva približavanja širokoj publici antologijskoga djela komorne glazbe, naveo je Špoljarić, jest film južnoafričkoga redatelja Christophera Nupena (1934–2023) The Trout snimljen 1969. godine. Kratki uvodni dio prikazuje dolazak petero glazbenika u London gdje su nakon nekoliko pokusa održali koncert u novootvorenoj koncertnoj dvorani Queen Elisabeth Hall. Bili su to violinist Itzhak Perlman (1945.), violinist – ovaj put kao violist Pinchas Zukerman (1948.), bračni par violončelistica Jacqueline du Pré (1945–1987) i pijanist i dirigent Daniel Barenboim (1943.) te dirigent Zubin Mehta (1936.) kao solist na kontrabasu koji je učio uz dirigiranje. Najstariji među njima Mehta već od 1962. godine bio je šef-dirigent Los Angeles Philharmonic Orchestra. Ovaj dokumentarni glazbeni film stekao je svjetsku popularnost zabilježivši trajno nastupe petero uspješnih glazbenika, a još je vrjedniji zbog nastupa Jacqueline du Pré koja je samo četiri godine nakon ovoga koncerta zauvijek ostavila violončelo i gudalo oboljevši od (još uvijek) neizlječive bolesti multiple skleroze. I u hrvatskoj kinematografiji pronašla je Schubertova Pastrva mjesto u kratkome crtanom filmu Peti autora Pavla Štaltera (1929–2021) i Zlatka Grgića (1931–1988) iz 1965. godine. Sadržaj ovoga kratkog filma opisan je kao „humoreska o ljudskoj tvrdoglavosti koja je prikazana kroz igru skladnog kvarteta i neuništivog gnjavatora trubača“ [svirača tube, op. S.M.-Ć.]. Možda bismo mogli dodati da naposljetku gnjavator kojega su pokušali ukloniti, nameće članovima kvarteta svoja duboka dva tona koja stalno ponavlja, a oni – iako brojniji, prihvaćaju ih, mijenjajući tako svoj stav. Schubertovu glazbu s nekoliko je brojeva dopunio skladatelj Anđelko Klobučar (1931–2016).

  Solo-pjesmu Die Forelle (Pastrva) skladao je Schubert na stihove Christiana Friedricha Daniela Schubarta (1739–1791) spjevanu 1782. godine za vrijeme njegova desetgodišnjeg zatočeništva (od 1777. do 1787. godine) u tvrđavi Hohenasperg. Pjesma pisana u Ich-formi ima četiri strofe od kojih je Franz Schubert uglazbio samo tri, izostavivši četvrtu ćudorednoga sadržaja u kojoj pjesnik savjetuje mladim djevojkama da budu razumne kako se ne bi ulovile na udicu mladih zavodnika kao što se to dogodilo pastrvi koju je ribar ulovio na prijevaru, zamutivši potok u kom je prije toga slobodno plivala. Prva verzija solo-pjesme nastala je između studenoga 1816. i srpnja 1817., a još četiri inačice nastale do 1821. godine razlikuju se u navedenim oznakama tempa. Po obliku je to strofna solo-pjesma u kojoj stalna pratnja u lijevoj ruci klavirske dionice u sekstolama (na prvu dobu dvočetvrtinske mjere) i osminkama (na drugu dobu) dočarava kretanje pastrve kroz bistri potočić. Inače mirnu i jednostavnu melodijsku liniju (s prizvukom tradicijske glazbe) na početku treće strofe (u trenutku kad se potok zamuti i ribar uspije uloviti pastrvu) mijenja se melodijska linija, a poneki disonantni akordi pridonose dramatičnosti toga tragičnog ishoda za pastrvu.

  

  Početak solo-pjesme Die Forelle (Pastrva) Schubert je uzeo kao temu koju u tempu Andantino donose gudači za četvrti stavak Klavirskoga kvinteta u A-duru, D. 667. Proveo ju je kroz šest varijacija u kojima su četiri instrumenta – klavir, violina, viola i violončelo nositelji teme ili varijacija, a kontrabas kao peti instrument ovoga nestandardnoga komornog sastava tek povremeno donosi tematsku građu, ostavši – uz duboki registar klavira, sigurnim nositeljem harmonijskih funkcija. Ostala četiri stavka kvinteta formalno odgovaraju klasičnome rasporedu: prvi brzi Allegro vivace je u sonatnom obliku, drugi polagani Andante je kao i peti brzi Finale: Allegro giusto podijeljen u dva simetrična odsjeka, dok je treći brzi Scherzo: Presto u trodijelnome obliku (A-B-A). Forellenquintett otkriva Schubertov smisao za iskorištavanje zvukovnih mogućnosti svih instrumenata iz porodice gudača kao i klavira, čija dionica otkriva punoću dubokih i ljupkost visokih tonova. Schubert je učinio i stanoviti iskorak u harmonijskome jeziku, obojivši akorde različitih funkcija kromatskim tonovima, nesmetano prelazeći u udaljenije tonalitete. Samostalno vođenje dionica osiguralo je izvođačima isticanje u najrazličitijim dinamičkim registrima, dajući povremeno dojam sviranja mnogo većeg sastava. Schubert je skladao kvintet 1819. godine za Sylvestra Paumgartnera, glazbenoga pokrovitelja i violončelista-amatera (1787–1838) u čijem se domu u Steyeru stalno muziciralo, koji mu je predložio da jedan stavak sklada kao temu i šest varijacija na pjesmu Die Forelle (Pastrva).

  U tekstu u programskoj knjižici koncerta naslovljenog Die Forelle, održanog 24. siječnja 2026., Borko Špoljarić napisao je da je „Kvintet Pastrva u A-duru, D. 667, oduvijek [je] zahtijevao kompetentnu skupinu glazbenika. Tako je bilo nekoć, a tako je i večeras.“ Tim je riječima dao naslutiti da će publika pratiti izvedbe kompetentnih glazbenica i jednoga glazbenika koji nisu formalno udruženi u neki komorni sastav nego se sporadično – ovom prigodom pod kapom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, udružuje kako bi predstavili vrhunska djela iz riznice komorne glazbe. Brahmsov Klavirski kvartet u c-molu, op. 60 zahtijeva ništa manje „kompetentnu skupinu glazbenika“ kao i Schubertov Forellenquintett. Neosporno je da su sve četiri glazbenice – Martina Filjak, Dunja Bontek, Marija Andrejaš i Monika Leskovar te njihov gost (ovaj put na kontrabasu) Branimir Pustički, dobro poznati ljubiteljima komorne glazbe u Zagrebu i da su bili izvrsno odabran „mamac na udici“ osiguravši dobru posjećenost koncerta. Imali smo ih prilike slušati na mnogim koncertima (solističkim, komornim, uz pratnju orkestra) i uvjeriti se u njihove uvjerljive kompetencije odnosno tehničke vještine i interpretaciju. Sve te odlike dolaze do izražaja i u sviranju u komornome sastavu, što su glazbenici i pokazali na koncertu 24. siječnja 2026. u sigurnom, muzikalnom i nadahnutom predstavljanju odabranih skladbi. Pripomogle su tom doživljaju cjelovitoga tumačenja i bogato izdiferencirana dinamika u izvornim notnim zapisima od najsuptilnijeg piana do snažnog, punog fortissima.

  Nakon ovako dojmljivog sviranja publika nerado pušta izvođače da odu s koncerta bez dodatka, pa su se glazbenici odužili ponavljanjem Scherza iz Schubertova Forellenquintetta. Ciklus Lisinski da camera očito je pun pogodak za publiku, ali i za glazbenike koji njeguju (možda pomalo zapostavljeno) komorno muziciranje.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 31. siječnja 2026.

  Dunja Bontek, violina
  Marija Andrejaš, viola
  Monika Leskovar, violončelo
  Martina Filjak, glasovir
  Gost: Branimir Pustički, kontrabas

  Program:

  Johannes Brahms: Treći klavirski kvartet u c-molu, op. 60
  Franz Schubert: Klavirski kvintet Pastrva D 667 (Forellenquintett)

Piše: