Vivaldi u nadahnutoj izvedbi uigranog ansambla i izvrsne mezzosopranistice

Hrvatski barokni ansambl, Rosso veneziano, Mauro Colantonio, viola da gamba, Lucija Varšić, mezzosopran, Satiričko kazalište Kerempuh

• 

  Hrvatski barokni ansambl otvorio je svoju 26. koncertnu sezonu 1. veljače 2026. nastupom u prostorijama Satiričkoga kazališta Kerempuh koje ga je udomilo nakon razornoga potresa u Zagrebu 22. ožujka 2020. Već tada je Hrvatski barokni ansambl djelovao kao rezidencijalni ansambl Hrvatskoga glazbenog zavoda u čijem je prostoru i održavao koncerte. Obnova HGZ-a se s nestrpljenjem očekuje kako bi se proslavile dvije obljetnice: u prosincu 150 godina od izgradnje vlastitoga doma – zgrade u Gundulićevoj ulici 6, a 18. travnja 2027. navršit će se 200 godina od prvoga društvenog koncerta Societas filharmonica zagrabiensis (od 1925. godine nosi današnje ime Hrvatski glazbeni zavod) i neprekidne koncertne djelatnosti spomenutoga društva, ali i brojnih drugih priređivača koncerata u Zagrebu. U taj neprekinuti, uzbudljivi tok glazbenih događanja uplovio je 2000. godine i Hrvatski barokni ansambl, čija je programska odrednica bila povijesno osviješteno predstavljanje glazbe iz razdoblja baroka, ali i bliskih stilova iz druge polovice 18. i početnih desetljeća 19. stoljeća – pretklasike i klasike.

  Odabirom skladatelja za prvi ovosezonski koncert Hrvatski barokni ansambl u potpunosti je potvrdio epitet „barokni“ iz svoga naziva. Moglo se, dakako, birati između brojnih imena autora – najistaknutijih i manje poznatih predstavnika njemačkog, francuskog i talijanskog baroka, a sigurno je da je ime Antonija Vivaldija (1678–1741) pun pogodak i poziv pretplatnicima da se upute u Kerempuh. Umjetnička voditeljica Hrvatskoga baroknog ansambla Laura Vadjon, red. prof. art. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prema ustaljenoj i provjerenoj praksi povjerava umjetničko vodstvo drugim glazbenicima – gostima ili stalim suradnicima ansambla. Ovaj put bio je to Mauro Colantonio, ujedno i solist na violi da gamba, baroknom instrumentu kog u našoj glazbenoj sredini posjeduju tek rijetki glazbenici. Naslov Rosso veneziano autor teksta u programskoj knjižici (po svoj prilici) Mauro Colantonio objasnio je ovim riječima: „Glazba Dona Antonija Vivaldija, jednog od najslavnijih Mlečana u povijesti, odjekuje kao zvučna kulisa sjaja Serenissime i u nama priziva slike grada kakav je nekad živio i disao. „Venecijansko crveno“ nosi istu snagu: jedinstvena nijansa, tajna koju su stoljećima čuvali cehovi obrtnika u laguni, postaje srž grada i metafora njegove elegancije, prizivajući duždevu kapu, baršunasti plašt Patrijarha, raskoš kazališnih dvorana ili Tizianova remek-djela.“

  

  Antonio Vivaldi rođen je u Veneciji u obitelji Giovannija Battiste Vivaldija koji je – kao glazbenik na službi u Duždevoj kapeli sv. Marka, veoma brzo uveo sina u kapelu kao violinista, zamislivši ga i kao svoga nasljednika. Iako je Antonio završio teološke nauke i bio zaređen za svećenika 1703. godine, osjetljivo zdravlje priječilo ga je u izvršenju svećeničkih obveza pa ga je ubrzo napustio. Godine 1713. prihvatio je mjesto nastavnika violine u školi u kojoj su se obrazovale napuštene ili djevojčice iz siromašnih obitelji u Seminario musicale dell`Ospitale della Pietà (Glazbeni seminar Bolnice milosrdnih) za koje je skladao više od sto instrumentalnih koncerata, kantate i vokalne skladbe duhovnoga sadržaja. Poput mnogih skladatelja koji su se tijekom svoga djelovanja često suočavali s manjkom financijskih sredstava, Vivaldi se 1740. godine uputio u Beč u nadi da će se probiti predstavljanjem svojih opera i tako steći potporu cara Karla VI. (1685–1740). No, njegov je san prekinula careva smrt pa je ostavši bez potpore proživio još neko vrijeme u Beču, gdje njegovo ionako krhko zdravlje nije izdržalo novi nasrtaj bolesti, uzrokovavši smrt 28. siječnja 1741.

  Antonio Vivaldi bio je za vrijeme života poznat u mnogim europskim zemljama, ali gotovo zaboravljen sve do ranoga 20. stoljeća. Snalaženje u njegovu bogatom opusu omogućuje popis koji je godine 1973. sastavio danski muzikolog Peter Ryom (1937.). Velik dio Vivaldijeve skladateljske ostavštine zagubljene tijekom Napoleonovih ratova pronađen je godine 1926. u salezijanskom samostanu u Piedmontu u zbirkama potomaka obitelji Durazzo u čijem je posjedu – prema povijesnim izvorima, samostan bio neko vrijeme u 18. stoljeću. Osobite zasluge za stvaranje bogate zbirke umjetničkih djela ima grof Giacomo Durazzo (1717–1794), porijeklom iz Genove, koji je 1749. godine imenovan veleposlanikom Genove na carskome dvoru u Beču. Postavši savjetnikom za kazalište, ispunio je zadatak – doveo je u Beč skladatelja Christopha Willibalda Glucka (1714–1787) i pomagao mu tijekom stvaranja njegove prve reformirane opere Orfej i Euridika (1762.). Grof Giacomo Durazzo bio je od 1764. do 1784. veleposlanik Austrije u Veneciji, gdje je počeo prikupljati umjetnine i knjige. Svoju je zbirku 1776. godine predstavio u Beču češkome vojvodi Albertu Casimiru i supruzi Mariji Christini (kćerki carice Marije Terezije), a ona je postala jezgrom zbirke Albertina (danas muzej) u Beču čiji su zapravo suosnivači vojvoda Albert i grof Giacomo Durazzo. Iako u programskoj knjižici nema podatka o otkriću Vivaldijevih skladbi prije sto godina, možda ga je Mauro Colantonio, umjetnički voditelj koncerta, izostavio, što nas ne sprječava da podsjetimo na tu obljetnicu, jer su Vivaldijeve skladbe danas stekle veliku popularnost i kod izvođača i publike.

  

  Uz Maura Colantonija i Hrvatski barokni ansambl koji je nastupio u većem sastavu predstavila se i mezzosopranistica Lucija Varšić, pobjednica International Handel Singing Competition (Međunarodno pjevačko natjecanje Handel) u Londonu 2025. godine. Umjetnička ravnateljica Laura Vadjon prepustila je mjesto koncertne majstorice mladoj Helgi Korbar, a violinistice su bile Tanja Tortić, Ana Labazan Brajša, Katarina Kutnar, Saša Borčić Reba, Doris Tkalčević, Ema Smiljanić i kratko Laura Vadjon u posljednjoj točki. Viole su svirale Hiwote Tadesse Čepulić i Asja Frank, violončelo Dora Kuzmin Maković, kontrabas Pavle Kladarin, teorbu Izidor Erazam Grafenauer i čembalo Franjo Bilić. Mauro Colantonio je već bio umjetnički voditelj i svirao je violu da gamba i puhačke instrumente, a 1. veljače 2026. dirigirao je i svirao violu da gamba u dvije skladbe. Nakon završenih studija i usavršavanja u Milanu, Amsterdamu i Mozarteumu u Salzburgu, danas živi u Beču. I dalje uči i istražuje „nekonvencionalni zvuk“ proučavajući repertoar glazbe renesanse i baroka, ali i tradicijske glazbe u kojoj – kao i u baroknoj glazbi, otkriva vrijednosti improvizacije koja je u kasnijim stoljećima iščezla iz notnih zapisa. Hrvatska mezzosopranistica Lucija Varšić prvi put je nastupila s Hrvatskim baroknim ansamblom. Rođena je u Zagrebu, a studij pjevanja i specijalizaciju iz povijesno osviještene izvođačke prakse završila je u Beču na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost. Osobito je zanima barokna glazba pa je nastupala u izvedbama opera, ali i na koncertima. Uz osvojenu prvu nagradu žirija i publike na Handel-natjecanju 2025. godine, dobitnica je nagrada i na drugim natjecanjima posvećenima baroknoj glazbi. Lucija Varšić osvaja publiku lijepim glasom, izvrsnom pjevačkom tehnikom kojom bez napora i poteškoća ispjevava i najsloženije ukrase i najdulje virtuozne dijelove arija, osvaja izražajnošću i jasnom dikcijom i velikom dinamičkom raznolikošću. Stoga ne čudi da je, iako mlada pjevačica na početku karijere, rado viđena kao solistica na opernim i koncertnim pozornicama.

  Program koncerta Antonio Vivaldi bio je podijeljen u dvije cjeline, a uvertire (sinfonie), stavci iz više koncerata, recitativi i arije nizali su se tek uz povremene stanke. Prvi dio (sa osam točaka) počeo je Sinfoniom iz djela La verità in cimento (Istina u iskušenju), RV 739 svrstanog u glazbenu vrstu dramma per musica. Tri stavka Koncerta za gudače u A-duru, RV 159 (Allegro-Adagio-Allegro) izvedena su odvojeno, a između njih je Lucija Varšić otpjevala ariju Solo quella guancia bella (Samo taj lijepi obraz) iz djela La verità in cimento te ariju Sento in seno (Osjećam u grudima) iz opere Il Giustino (Justin), RV 717. Slijedio je Koncert za violinu i violončelo all'inglese u A-duru, RV 546 u kome su kao solisti nastupili Helga Korbar (violina) i Mauro Colantonio na violi da gamba. U Engleskoj su bili poznati ansambli viola, pa je za takav instrument – violu inglese, Vivaldi skladao nekoliko koncerata. Radi se o starijem tipu viole koja ne potječe iz porodice violina, a kako su u Italiji u 17. stoljeću viole da gamba još uvijek ostale u instrumentalnim sastavima, oznakom „all'inglese“ želio je Vivaldi naglasiti tu povezanost s izvođačkom praksom u Engleskoj. Na kraju prvoga dijela koncerta Lucija Varšić još je jedan put privukla pozornost publike arijom Mentre dormi (Dok ti spavaš) iz glazbeno-scenske vrste dramma per musica – L'Olimpiade (Olimpijske igre), RV 725.

  U drugome dijelu koncerta izvedeno je šest skladbi: uvodna Concerto madrigalesco u d-molu za gudače i basso continuo, RV 129 pisana je u formi četverostavačnoga concerta grossa, a pridjevom „madrigalesco“ želio je možda Vivaldi naglasiti arhaičnost, odnosno skladateljske postupke među kojima su „ekspresivne harmonijske sekvence“ kakve je u kasnim madrigalima skladao Claudio Monteverdi (1567–1643). Slijedili su recitativ i arija Ardo tacito amante (Žarki tihi ljubavnik) iz prvoga čina opere L'incoronazione di Dario (Krunidba Darija), RV 719. Vokalnu solisticu pratili su Mauro Colantonio na violi da gamba, što je predviđeno u partituri u napomeni „viola all'inglese“ i interpreti dionice bassa continua – violončelistica Dora Kuzmin Maković i solist na teorbi Izidor Erazam Grafenauer. U Koncertu za tri solo violine, gudače i basso continuo u F-duru, RV 551 zavidnu sviračku tehniku, minuciozno izrađene detalje i usklađenost sviranja u solo-odlomcima i s pratećim ansamblom pokazale su tri violinistice triju različitih naraštaja: mlada Ana Labazan Brajša, nešto starija Helga Korbar i Tanja Tortić koja je dugi niz godina članica Hrvatskoga baroknog ansambla. U novom izlasku pred publiku Lucija Varšić predstavila je ariju Gelosia, tu già rendi l'alma mia (Ljubomoro, ti već činiš moju dušu) iz opere Ottone in villa (Ottone u vili), RV 729. Iz Koncerta za dvije violine, gudače i basso continuo u G-duru, RV 516 slušali smo treći stavak Allegro, a solistice su bile Helga Korbar i Ana Labazan Brajša. U završnoj skladbi ponovno je zablistala Lucija Varšić u ariji Onde chiare che sussurrate (Bistri valovi koji šapućete) iz opere Ercole sul Termodonte (Herkules na rijeci Termodon), RV 710.

  

  Umjetnički voditelj koncerta Mauro Colantonio odlučio se za navedeni raspored pojasnivši u programskoj knjižici riječima da su „pri oblikovanju koncertnog programa posegnuli za cijelim spektrom Vivaldijeva opusa; od opera i kantata do njegovih velikih virtuoznih djela. Iz toga smo izgradili 'treći' žanr; 'Serenatu', na pola puta između snažno izražajne kantate i opere u čistom obliku, oslobođene svih ukrasa i umjetnih dodataka. U toj glazbi instrumentalni i ljudski glasovi postaju glumci, a same note progovaraju kazališnim jezikom.“ Neki drugi glazbenici odabrali bi sigurno neke druge skladbe iz Vivaldijeva bogatog opusa, a Mauro Colantonio je zacijelo izdvojio neke skladbe iz ne toliko opsežnog repertoara za violu da gamba. Skladbe su na koncertu bile raspoređene uglavnom prema baroknome načelu kontrasta (u melodici, tempu, ritmici, glazbenoj formi, sastavu – instrumentalni ili s vokalnom solisticom), a izostanak pauza između pojedinih skladbi još je više istaknuo njihove različitosti. I ovim nastupom nas je uvjerio Hrvatski barokni ansambl da su neupitne tehničko-interpretativne vještine glazbenika koji sudjeluju u pojedinim projektima. Neki članovi su stalni, a dio njih se povremeno pridružuje. No, zahvaljujući jasnoj koncepciji umjetničke ravnateljice Laure Vadjon i stalnih suradnika koji povremeno preuzimaju umjetničko vodstvo, koncerti Hrvatskoga baroknog ansambla na pravi način približavaju publici odabrani repertoar i „povijesno osviještenu izvođačku praksu“.

  Na više nastupa upoznali smo Maura Colantonia kao vrsnog i muzikalnog glazbenika-solista ili člana ansambla, a na koncertu s odabranim skladbama Antonia Vivaldija predstavio se kao dirigent koji dobro poznaje partiture te temperamentno i angažirano kroz njih vodi glazbenike. Potrebnu pozornost posvetio je Mauro Colantonio najsitnijim detaljima, kao primjerice raznim ukrasima (osobito u vokalnoj dionici), složenim ritamskim kombinacijama, oblikovanju fraza, široko raslojenoj dinamici i odabranim brzim tempima u kojima su ostali sačuvani intonacija, izražajnost i zaokružen zvučni dojam skladnog i uigranog ansambla. Mezzosopranistica Lucija Varšić oduševila je publiku svojom sigurnom, dorečenom i muzikalnom interpretacijom arija pa bi nas sigurno obradovao njen ponovni nastup s Hrvatskim baroknim ansamblom s kojim je, čini se, pronašla srodan pristup „povijesno osviještenoj interpretaciji rane glazbe“.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 23. veljače 2026.

Piše: