Idealan spoj liričnosti i virtuoznosti Martine Filjak
Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Martina Filjak, klavir, David Danzmayr, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog
-
Martina Filjak, klaviristica svjetske karijere, izvodi Brahmsov Prvi koncert za klavir i orkestar u d-molu, za čiju je izvedbu i službeno nagrađena Nagradom Vladimir Nazor, uz brojne druge nagrade koje krase njezinu djelatnost. Na mnogim prestižnim natjecanjima osvojila je prve nagrade, kao što su Cleveland International Piano Competition, Maria Canals u Barceloni i međunarodno natjecanje Busoni.
David Danzmayr, dirigent i glazbeni ravnatelj Oregonskoga simfonijskog orkestra te nekadašnji šef-dirigent Zagrebačke filharmonije s kojom ima bogatu i uspješnu povijest, kao gostujući dirigent intenzivno je djelovao po sjevernoameričkom kontinentu (simfonijski orkestri Seattlea, San Diega, St. Louisa, Houstona, Detroita…) i Europi (Mozarteum, Baselski i Islandski simfoničari, Simfonijski orkestar grada Birminghama…). Održava suradnju s brojnim uglednim glazbenicima, kao što su Renee Fleming, Yo-Yo Ma, Joshua Bell, Joyce Yang. Tijekom karijere osvojio je, između ostalih, nagradu na prestižnom dirigentskom natjecanju Gustav Mahler. Ovim koncertom u svoju povijest dodaje još jedan uspjeh postignut u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom.
Tremolo timpana na početku prvoga stavka Brahmsovog Koncerta za klavir i orkestar u d-molu poput vihora preletio je dvoranu. Taj je udar u pokret stavio masivni orkestralni aparat, nositelja konteksta za klavirsku dionicu. Dramatičnosti toga konteksta doprinose snažni trileri u gudačima koji zbog svoje siline i disonantnosti zvuče poput destiliranog užasa. Kada zagrebemo pod površinu, lako je shvatiti Brahmsov odabir takvoga početka, s obzirom na to da je stavak posvećen Robertu Schumannu, koji je u Brahmsovom životu imao ulogu velikog mentora i bliskog prijatelja, te koji se zbog svoje depresije 1854. bacio u Rajnu, iste godine kad je započelo skladanje Koncerta. Prvi stavak, međutim, nije isključivo ponovno proživljavanje šokantnoga događaja, jer, kao što to sonatni oblik nalaže, nakon vrhunca napetosti gdje se prijeteći trileri izmjenjuju između klavira i gudača nastupa smiraj, nakon čega upravo trileri otvore put u durski tonalitet druge teme. Egzaltaciji doprinose triolske pasaže u klaviru, kojima potporu daju gudači svojim legato sviranjem dugih izdržanih tonova, rezultirajući preplavljujućim osjećajem zanosa. Širinu i stabilnost nakon toga donosi motiv baziran na čistoj kvarti u dionici francuskog roga, poput evokacije drevnoga zvuka koji je nekoć pratio lov, čime se glazbena radnja potpuno smiri u tihoj dinamici. Unatoč tome, tmina nije potpuno izgnana iz krajolika; vraća se u obliku prodora trilera iz uvoda i prve teme, čime ima i zadnju riječ s obzirom na to da je koda sačinjena od istog materijala. Potrebno je naglasiti izvrsnu komunikaciju između dirigenta, orkestra i solistice, kao i njezinu virtuoznost, zahvaljujući kojima rubato i glazbena deklamacija ne smanjuju njihov sinkronicitet nego izvedbu uzdižu na superiornu razinu.
Drugi stavak, Adagio, kao što je običaj, donosi odmor od dramatičnog intenziteta svojim sporijim tempom i prevladavajućom tihom dinamikom. U ovome slučaju uvod gudača izvrsno služi toj svrsi, svojim izdržanim tonovima stvarajući zvučnu bonacu nad kojom kristalni tonovi klavira mogu slobodno lebdjeti. Brojne zaostajalice pojačavaju osjećaj čežnje, jer njihova ih priroda čini čeznutljivima za rješenjem nastale disonance. Posebno je melankolična molska melodija koju donose klarineti u terci, koju nakon još jednog vrhunca ponovno odsviraju oboe, nakon čega se pridruže gudači i ostali puhači pripremajući povratak klavira kao glavnoga govornika. Orkestar, budući da se sastoji većinom od gudačkih i puhačkih instrumenata, klaviru daje duljinu tona koju on sâm ne može postići, čime je već miran karakter stavka dodatno nježniji. Trileri se i ovdje pojavljuju u solističkoj dionici, iako ovaj put u sasvim drukčijoj ulozi: umjesto nemira, oni donose treperavu sublimaciju molitve koju je Brahms zapisao na skici drugog stavka: „Benedictus qui venit in nomine Domini“, posvećenu njegovoj nesuđenoj ljubavi, Clari Schumann. Dok gudači dursku harmoniju privode svojemu zaključku, timpani tihim impulsima na prvoj dobi poput otkucaja srca naglašavaju aspekt duboke ljudskosti ovoga introspektivnog stavka.
Praktički bez predaha solistica je uklizila u treći stavak Rondo: Allegro non troppo, čime je atmosferu izvukla iz njezine meditativnosti u virtuoznu ritmičnost. Za razliku od prošlih stavaka, ovaj na svome početku nema orkestralni uvod, nego klavir odmah baca slušatelja in medias res svojim marcato udarima i naglašavanjem nenaglašenih doba u taktu, stvarajući vrlo dinamičan ugođaj. Prva epizoda sa sobom nosi smiraj i digresiju u mirnije misli, dok rogovi (instrument koji je posebno zaokupio skladateljev interes) i trube uzlaznom čistom kvartom, početnim motivom, ne najave povratak u rondo. U drugoj epizodi pojavljuje se veoma uzbudljiv i neočekivan fugato, pokrenut gudačima u tihoj dinamici. Taj se kontrapunkt ubrzo raspline povratkom klavira, koji svojim slobodnim solističkim momentom ponovno uvede temu ronda, svakog puta lagano modificiranu. Nakon još jednog tutti vrhunca, trileri u klaviru uvode nas u kodu, ponovno nas podsjećajući na prvi stavak. U improvizatorskoj kadenci naslućuju se elementi prve teme (trileri, stabilni rogovi), te nakon posljednjeg uzleta tutti akordi u fortissimo dinamici zaključe završni stavak ovoga koncerta, jednog od najduljih i najopsežnijih od Beethovenovog doba. Martina Filjak u svojoj je izvedbi pokazala idealan spoj liričnosti i virtuoznosti, što je publika nagradila dugim i velikodušnim ovacijama.
Poletni optimizam prevladao je s Dvořákovom Simfonijom br. 8. Nježni je gudački uvod prvoga stavka folklornoga prizvuka donio dašak slavenskoga mola i prevladavajuću dijatoniku u kontrastu s Brahmsovom naprednom kromatikom, zajedno s prozračnom pastoralnosti u obliku skakutave punktirane melodije u flauti. Taj će se model, umjesto standardnoga sonatnog oblika, kroz kontinuirani glazbeni tok ponavljati izmijenjen na različite načine. Unatoč životnoj radosti osjetnoj u ovome stavku, on nije bez svojih dramatičnih vrhunaca, gdje proširena puhačka sekcija zajedno s moćnim timpanima najavljuje dolazak djela kao što je Dvořákova sljedeća simfonija, Iz Novog svijeta. Perkusivni udari na trijumfalnom završetku stavka Danzmayru dali su priliku da ponovno pokaže svoju iznimnu sinergiju s orkestrom, što je učinio s velikom vještinom i entuzijazmom.
Homofona gudačka melodija na početku drugoga stavka sličnoga je ugođaja onoj iz prvoga, donoseći svečanost zborskoga prizvuka. Flauta se i ovdje pojavljuje u obliku kratkih motiva koji asociraju na pjev ptica, čime se nastavlja ranije uspostavljeni pastoralni ugođaj. Strukturu međutim karakteriziraju neočekivani upadi klarineta koji, praćeni niskim gudačima, s frigijskom kadencom donose dašak orijenta. Upravo su takvi upadi, digresije, važno obilježje ovoga stavka, gdje se grandiozni molski klimaksi izmjenjuju s bezbrižnim plesnim segmentima koji svojom iskrenošću utjelovljuju joie de vivre očito prisutnu u tom trenutku skladateljeva života, oslikavajući time unutarnji svijet čovjeka punog mladenačke energije (bez obzira na njegovu dob) isprepletene sa sumnjama i strahovima, nad kojima ipak prevlada nada u sretan zaključak.
Treći stavak svojim postojanim pulsom odskače od prevladavajuće unutarnje ritmičke heterogenosti prošlih stavaka, s obzirom na to da je skladan kao valcer. Kratka je to digresija u nostalgičan ples, u kojemu ukusan dijalog između drvenih puhača i gudača stvara nježan zanos u skladu s raspoloženjem ostatka simfonije. Promjena metra u dvodobnu mjeru u kodi osvježava karakter prelaskom iz ljuljuškanja u skakutavost koja se završi tihim akordom u gudačima na nenaglašenom dijelu dobe, potvrđujući sporednost ovog stavka u široj strukturi djela.
Truba je u skladu s njezinom povijesti u vojnoj signalizaciji kratkim i jasnim glazbenim znakom najavila početak četvrtoga stavka, Allegro ma non troppo. Taj je signal vrlo važan jer slušatelju daje do znanja da slijedi nova cjelina, što bi inače bilo teže primijetiti zbog sličnosti ugođaja u odnosu na prošli stavak. Kao što je dirigent Rafael Kubelik na jednoj probi rekao: „Gospodo, trube u Bohemiji ne pozivaju u boj, već na ples!“, i uistinu, profinjeni plesni karakter proteže se i ovim stavkom oblikovanim u kompleksnijoj formi teme s varijacijama. Tu melodiju ponovno prvi donesu gudači u tihoj dinamici i sporijem tempu, koja svojim ugođajem stvara atmosferu punu proljetnoga zelenila i nježne topline poslijezimskih dana. Optimizam je i ovdje prisutan, naročito zahvaljujući početnome motivu u obliku durskoga kvintakorda, a modulacije u mol svaki su put njime nadjačane povratkom teme. Spomenutih modulacija nema mnogo, samo u središnjem segmentu, dok su varijacije vrlo raznolikih raspoloženja, iako su sve nabijene pozitivnom energijom. Trijumfalni optimizam doživljava svoj vrhunac u iznenadnom finalu koji ex nihilo nastupi iz još jedne nježne repeticije teme, gdje limeni puhači i timpani prevladavaju u fanfarnom zvuku popraćenome brzim gudačkim pasažama i tremolima. Eksplozivan završetak s inzistirajućim ponavljanjem toničkoga kvintakorda dao je efektan zaključak simfoniji, ujedno i koncertu, koji je bio još efektniji zahvaljujući minimalnim pauzama između stavaka.
Kraj simfonije rezultirao je iznimno dugim pljeskom, dodatno duljim zbog već oduševljavajućega prvog dijela. Na sceni imali smo priliku čuti pravi klaster talenta i majstorstva – bilo u obliku solistice iznimnog virtuoziteta i poetike, dirigenta čije je vodstvo spoj emocije i egzaktnosti te čiji svaki pokret u sebi sadrži muzikalnost, ili orkestra koji individualnu izvrsnost zna uzdići na višu razinu kroz snažan timski duh. Uistinu, lijepo je biti ljubitelj glazbe.
.jpg)
© Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 2. ožujka 2026.
Program:
Johannes Brahms: Koncert za klavir i orkestar br. 1 u d-molu, op. 15
Antonín Dvořák: Simfonija br. 8 u G-duru