Izvrsni solisti i orkestralna ravnoteža

Festival Papandopulo, 23. – 25. veljače 2026., HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Simfonijski Papandopulo, Riječki simfonijski orkestar, Goran Končar, violina, Goran Filipec, klavir, Anamarija Knego, sopran, Velentin Egel, dirigent

• 

  Hrvatski skladatelj i dirigent Boris Papandopulo u Rijeku je došao po kazni zbog svoga djelovanja tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je ravnatelj riječke opere u dva navrata od 1946. do 1948., te od 1953. do 1959. Grad na Rječini upravo Papandopulu može zahvaliti rani procvat svoje operne produkcije: njegovao je raznolik repertoar, a više o tome može se pročitati u tekstu Opera i kazalište kao temelj kulturne obnove Rijeke nakon 1945. autorice Marije Barbieri, objavljenom na ovom portalu. Rijeka se odužila Papandopulu na način da mu je u godini kada obilježavamo 120. godišnjicu njegova rođenja posvetila festival raznolikog programa. Dana 23. veljače 2026. održan je koncert Komorni Papandopulo (dvorana Circolo), 25. veljače otvorena je izložba Boris Papandopulo (foaje kazališta), a sve je kulminiralo koncertom Simfonijski Papandopulo na velikoj pozornici HNK Ivana pl. Zajca 25. veljače. Uz to, predstavljena je i opsežna monografija Boris Papandopulo autorice Erike Krpan u izdanju HDS-a i Cantusa, također u foajeu.

  Koncert Simfonijski Papandopulo obilježio je nastup čak troje solista: violinista Gorana Končara, pijanista Gorana Filipeca i sopranistice Anamarije Knego, a pred Riječkim simfonijskim orkestrom stajao je Valentin Egel. Koncert za violinu i orkestar, op. 125 nastao je u rujnu 1943., a praizveden je 3. ožujka 1944. u Hrvatskome glazbenom zavodu na simfonijskom koncertu Krugovalnog orkestra pod dirigentskim vodstvom Mladena Pozajića (1905–1979). Radi se o opsežnom koncertu tradicionalne trostavačne strukture s folklornim motivima u okviru 2. stavka. Goran Končar pokazao se kao iskusan interpret strukturiranog i jasno segmentiranog pristupa, u čemu je imao izuzetne suradnike u dirigentu i orkestru. Končar nije suhoparni guslač čija je izvedba jednoobrazna, on je interpret koji postupno gradi izvedbu u kojoj se, unatoč gustoj kromatici, jasno zrcale polazišne i ishodišne zamisli skladatelja. Orkestar i solist bili su ravnopravni partneri, pa je vladala potpuna sinergija koja je rezultirala zadovoljstvom prisutne publike. Gledalište je bilo izuzetno dobro popunjeno s obzirom na to da se radi o hrvatskom repertoaru.

  

  Nakon stanke, klavir je dopremljen na sredinu pozornice, a za njega je sjeo Goran Filipec (1981.), Riječanin sa zamjetnom međunarodnom karijerom. Papandopulova Fantazija za klavir i orkestar ovom je prilikom doživjela hrvatsku praizvedbu. Fantazija je nastala u svibnju 1930. godine, a praizvedena je 1933. tijekom radijskog prijenosa koji je emitirao Radio Bratislava. Tom prilikom Slovačkim radijskim simfonijskim orkestrom dirigirao je František Dyk. Goran Filipec pokazao se kao besprijekoran interpret čiji pomalo metalan ali kristalno čisti glasovirski zvuk doista osvaja slušatelja. Demonstrirao je sjajnu tehniku, te je u dinamičnom razgovoru s orkestrom konstruirao izvedbu zbog koje se isplatilo pohoditi Zajc nakon napornoga radnog dana u sredini tjedna (koncert je održan u srijedu). Drugi solist večeri u svojoj je interpretaciji bio eksplicitan i nenadmašiv. S obzirom na činjenicu da se radi o hrvatskoj praizvedbi, ljestvica za buduće interprete postavljena je vrlo visoko.

  Zaključak koncerta obilježila je baletna suita Zlato. Riječ je o baletu u dva djela s pjevanjem koji nije naišao na najbolji odjek na praizvedbi 31. svibnja 1930. u Zagrebu. Unatoč redateljskom potpisu Tita Strozzija, kritika je oštricu uperila u libreto i režiju, dok je Papandopulova glazba bila bolje primljena (pa ne čudi da su iz baleta proizašle dvije suite). Kuriozitet je da je glavnu ulogu Svjetla tumačila Maja Strozzi Pečić. Riječki simfonijski orkestar u izvedbi je demonstrirao dobru pripremljenost i iskustvo u širokome simfonijskom repertoaru. Valentin Egel potrudio se programski ocrtati stavke i to mu je pretežito uspjelo. Pjev Anamarije Knego bio je tonski stabilan i bogat, a frazu je gradila oprezno i u suglasju tempa s dirigentom, jer ovo nije repertoar gdje baštini veliko iskustvo. Svirka orkestra nije opadala u kvaliteti do samog kraja ovog (pre)dugog koncerta. Koncertna majstorica bila je Vivijana Rogina. Naposljetku, potrebno je pohvaliti prilično informativan tekst u programskog deplijanu koji je priredio David Čarapina.

  

  Bila je to intenzivna koncertna večer koja nam je potvrdila da umjetnik i dalje živi kroz svoja djela, a Boris Papandopulo (čiji su članovi obitelji bili prisutni na koncertu) bio je i ostao jedan od najboljih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, ali i dobri duh Kvarnera, kako ga je opisala Bosiljka Perić Kempf.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 4. ožujka 2026.

  Program:

  Boris Papandopulo:
  
  Koncert za violinu i orkestar, op. 125
  Solist: Goran Končar, violina
  I. Andante sostenuto, mesto
  II. Andante sostenuto, molto cantabile
  III. Allegro con brio

  Fantazija za klavir i orkestar, op. 14
  Solist: Goran Filipec, klavir
  Baletna suita Zlato
  I. Simfonija kaosa 
  II. Životinjstvo 
  III. Zora 
  IV. Sveopći ples
  Solistica: Anamarija Knego, sopran

   

Piše: