Papandopulov dragulj u izvedbi vrsnih gudača i klarinetista

Zagrebački kvartet, Bruno Philip, klarinet, Grkokatolička konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Zagreb

• 

  Svoj peti koncert u sezoni 2025/2026.Zagrebački je kvartet najavio programom na kojemu je bila Velika fuga, op. 133 Ludwiga van Beethovena, Treći gudački kvartet Alfreda Schnittkea i Kvintet za gudački kvartet i klarinet, op. 90 Borisa Papandopula. Za ljubitelje komorne glazbe svakako vrlo privlačan program, koji je u osobito lijepi sakralni prostor Grkokatoličke konkatedrale sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu 24. ožujka privukao brojne slušatelje. I ovim je, kao i svim svojim programima u koncertnim sezonama u Zagrebu, Zagrebački kvartet u sastavu Martin Krpan, prva violina, Davor Philips, druga violina, Hrvoje Philips, viola i Martin Jordan, violončelo, potvrdio želju da svojoj vjernoj publici omogući susrete s kapitalnim ostvarenjima kvartetske literature, jednako u odnosu na antologijska djela glazbene baštine kao i u odnosu na skladbe novijeg datuma – bilo da je riječ o velikim imenima svjetske, bilo pak hrvatske skladateljske elite. Kao dodatne poslastice poziva Zagrebački kvartet goste, dopunjujući tako repertoar djela za gudački kvartet još ponekim naslovom nešto većega komornog sastava. U ovoj je godini pozivanje klarinetista Bruna Philipa imalo nedvojbeno dvostruki povod. Naime, osim što je riječ o potvrđeno odličnom klarinetistu, odabirom Kvinteta za gudački kvartet i klarinet, op. 90 Borisa Papandopula pružena je i mogućnost sjećanja na majstora hrvatske glazbene tvorbe 20. stoljeća i to u povodu 120. obljetnice rođenja i 35. obljetnice smrti akademika Borisa Papandopula.

  Beethoven je Veliku fugu, op. 133 za gudački kvartet skladao 1825. godine kao završni, peti stavak Kvarteta br. 13 u B-duru, op. 130 koji je prvi izvedbu doživio 21. ožujka 1826. u interpretaciji Schuppanzigh kvarteta, glazbenika koji su bili bliski prijatelji već gluhog skladatelja. Prva su četiri stavka doživjela pljesak, drugi i četvrti morali su biti ponovljeni, a završna je dvostruka fuga izazvala najblaže rečeno čuđenje. Anonimni je kritičar u Allgemeine musikalische Zeitung fugu opisao kao „nerazumljivu poput kineskog“ i kao „konfuziju poput Kule babilonske“. Izjave interpreta također su svjedočile teškoće jednako u tehničkom smislu izvođenja kao i u pogledu razumijevanja glazbenog sadržaja. Ukratko, bilo je potrebno vrijeme za prihvaćanje ovog zahtjevnog i nadasve kompleksnog ostvarenja nastalog u umu genija gluhog za okolinu u kojoj je provodio posljednje godine života, a utonulog u glazbene vizije kreativne imaginacije koja je otvarala nove putove glazbe budućnosti.

  Zagrebački je kvartet Beethovenovu Veliku fugu izveo i predstavio upravo kako treba, u svoj veličini zvukovnoga tkiva čija složenost, gustoća i zahtjevnost praćenja potvrđuju golemost skladateljskoga genija na samom kraju stvaralačke moći koja spaja stilove ali i neodoljivo otvara nove prostore.

  Beethovenovom krunskom dokazu skladateljske snage u prvim desetljećima 19. stoljeća punim je pravom slijedio Schnittkeov Treći gudački kvartet kao primjer također kompleksnog poimanja glazbe, ali sada u mnogo kasnijem vremenu hoda skladateljskog djelovanja. Riječ je o skladatelju post-šostakovičevskog razdoblja u ruskoj glazbi, o stilskom usmjerenju koje je sam Alfred Schnittke imenovao kao polistilistiku i o ostvarenju Trećem gudačkom kvartetu skladanom 1983. godine. Bila je to narudžba Društva za Novu glazbu iz Mannheima, u čijoj je Umjetničkoj dvorani Eder kvartet iz Budimpešte djelo praizveo 1984. godine.

  Doista, Schnittke kao odlično obrazovani skladatelj, vrstan poznavatelj klasične, umne glazbe svih razdoblja koja su prethodila njegovom stupanju na glazbene podije, nadasve je inventivno uključivao stilska i skladateljska postignuća, skladateljske tehnike, integrirajući ih u svoj glazbeni jezik. Oslobođen nužnosti da uvijek bude nov, Schnittke koristi stare elemente, glazbene citate kojima ostvaruje upravo željenu polistilistiku kao temeljnu značajku osobnoga glazbenog izraza. Tako u svojem Trećem gudačkom kvartetu već na početku donosi tri citata, i to kadencu iz Stabat Mater Orlanda di Lassa, temu iz Beethovenove Velike fuge i monogram Dmitrija Šostakoviča D-S-C-H. Variranjem tih elemenata postiže se trajno istraživanje unutarnjih mogućnosti i pomoću transpozicija znakova prošloga glazbenog svijeta ostvaruje se novi stilistički kontekst. Pri tome Schnittke trajno poštuje red i ekonomičnost dajući svoj osobni odgovor na pitanje kreativnosti u okvirima dane, postojeće tradicije.

  Zagrebački kvartet, tradicionalno posvećen ozbiljnom i discipliniranom radu, partituru Schnittkeovog Trećeg gudačkog kvarteta ozvučio je u punom intenzitetu glazbenog protoka, pri čemu svaki član dionicu oblikuje tehničkom sigurnošću koja omogućava sigurnu i pouzdanu suradnju. Uostalom, riječ je o najstarijem hrvatskome komornom sastavu, a činjenica dugog trajanja i svih vrsnih gudača koji su bili članovi Zagrebačkog kvarteta itekako obvezuje i njegove aktualne predstavnike.

  Kada je pak riječ o izvedbi Kvinteta za gudački kvartet i klarinet, op. 90 Borisa Papandopula, itekako je važna glazba, djelo kao jedno od najuspjelijih Papandopulovih komornih ostvarenja, ali jednako je tako važan i solist, klarinetist Bruno Philip. Naime, neosporno je riječ o jednom od, štoviše o najistaknutijem predstavniku mlađe generacije hrvatskih klarinetista koji svakim svojim nastupom osvaja pozornost ne samo tehničkom pouzdanošću nego najviše onom dodanom vrijednošću glazbeničke djelatnosti, to jest muzikalnošću kojom oblikuje zadanu dionicu odabranog djela.

  Srećom, sada imamo na raspolaganju monografiju Erike Krpan (Cantus d.o.o. HDS, 2026.) u kojoj su pomno ispisani podaci o djelima Borisa Papandopula pa znamo da je četverostavačni Kvintet za klarinet i gudački kvartet, op. 90 skladan 1940. godine, da je nažalost nepoznato mjesto pohrane autografa i da postoji samo prijepis, a da je djelo praizveo klarinetist Vjekoslav Fischer uz Zagrebački kvartet 10. prosinca 1940. u Hrvatskom glazbenom zavodu. Tada su članovi zagrebačkog kvarteta bili Aleksandar Segedi, Milan Graf, Dragutin Arany i Umberto Fabrio. Kasnije su djelo snimili klarinetisti Josip Nochta, Anđelko Ramušćak, Sergio Delmastro.

  Papandopulo je imao 34 godine i bio je u punom zamahu snage svoje skladateljske imaginacije. Doduše, mašta ga nije nikada napustila, ali u privatnom životu skladatelja godina nastanka Kvinteta bila je i godina rođenja sina Davora, pa je moguće zaključiti da je Papandopulo bio u dobrom raspoloženju. No, osobni, biografski podatak vjerojatno nije odlučujući. Bitna je skladateljska potentnost Borisa Papandopula, izvorna skladateljska moć koja je plodila hrvatsku glazbu 20. stoljeća antologijskim naslovima trajne vrijednosti. U tom je kontekstu Kvintet za klarinet i gudački kvartet, ostvarenje apsolutne glazbenosti, ljepote, pokretljivosti, izražajnosti i emocionalne uvjerljivosti partitura kojoj se klarinetisti mogu trajno posvećivati a ljubitelji primjera komorne glazbe s klarinetom uvijek i ponovno vraćati.

  Bruno Philip izveo je dionicu na način koji potvrđuje njegovo osobno divljenje Papandopulovoj glazbi, osobnu uvjerenost da je riječ o skladbi koja zavrjeđuje punu pozornost, ozbiljnost pristupa i unošenje osjećajnosti koja glazbi udiše život i čini je komunikacijom koja u zajedništvu slušnog užitka povezuje glazbenika i slušatelja. Čestitke!

  U publici je bio i violist Ante Živković, koji je bio član Zagrebačkog kvarteta punih 37 godina, te pretpostavljamo da je uživao u svim izvedbama.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 15. lipnja 2026.

  Program:
  Ludwig van Beethoven: Velika fuga, op. 133
  Alfred Šnitke: Treći gudački kvartet 
  Boris Papandopulo: Kvintet za klarinet i gudački kvartet op. 90

  Zagrebački kvartet:
  Martin Krpan, violina I
  Davor Philips, violina II
  Hrvoje Philips, viola
  Martin Jordan, violončelo
  
  Gost: Bruno Philip, klarinet
  

Piše: