Profinjena barokna igra mita, ljubavi i glazbene strasti

Hrvatski barokni ansambl, Hercules in love, Josipa Bilić, sopran, Franjo Bilić, čembalo i umjetničko vodstvo, Satiričko kazalište Kerempuh

• 

  Prvi dio svoje 26. koncertne sezone 2026. godine završio je Hrvatski barokni ansambl jednim zanimljivim projektom koji je osmislio čembalist, dirigent i umjetnički voditelj Franjo Bilić, čijem je ostvarenju svoj obol dala sestra, sopranistica Josipa Bilić. Ova se mlada pjevačica uspješno profilira kao interpretatorica baroknoga repertoara pa ne čudi što je uz nastupe u domovini česta gošća inozemnih opernih kuća. Program koncerta održanog 24. svibnja 2026. u Satiričkom kazalištu Kerempuh bio je tematski posvećen jednom od najpoznatijih mitoloških junaka – polubogu Herkulu, kako je u programskoj knjižici naveo autor teksta maestro Franjo Bilić: „U popularnoj kulturi i, svakako, djeci, najšire poznat po kultnom Disneyevom animiranom filmu 'Hercules'. Upravo taj crtić bio je inspiracija večerašnjem programu kao nit vodilja bratu i sestri u ocrtavanju najpoznatije čovjekove slabosti, blagoslova i prokletstva – ljubavi.“ Taj crtić osmislili su 1997. godine animatori u studijima koje je 20-ih godina prošloga stoljeća osnovao Walt Disney (1901–1966) nastavljajući niz dugometražnih crtića s različitim temama – iz bajki, povijesti, mitologije, i dr.

  Hercules je rimska varijanta grčkoga imena Heraklo, jednog od najslavnijih junaka iz grčke mitologije, polubožanskoga bića koji je – prema Herodotu, živio u 13. stoljeću pr. n. e. Rođen je nakon što je Zeus, preobražen u lik kralja Amfitriona, obljubio njegovu ženu Alkmenu. Herakla (Herkula) voljeli su svi bogovi na Olimpu osim Zeusove žene Here koja je izazvala kod odrasloga Herakla neku vrstu psihičke rastrojenosti u kojoj je lišio života svoju ženu Megaru i sinove. Heraklo je odrastao u Tebi, postavši snažnim mladićem koji se istaknuo ratničkim podvizima, za što ga je tebanski kralj Kreont nagradio davši mu za ženu svoju kćer Megaru. Herine spletke dovele su ga u službu kralja Euristeja, gdje je morao izvršiti dvanaest teških zadataka koje mu je on zadao, što je uspješno obavio tijekom niza godina. Nakon smrti, Zeus je Herakla povukao na Olimp, među bogove kojima je pripadao kao sin boga Zeusa i majke iz kraljevskoga staleža.

  

  Ime Herkul osmislili su raniji stanovnici Apeninskog poluotoka Etruščani i u tom su ga obliku preuzeli Rimljani koji su Herkula prihvatili kao dio svoje kulture. S vremenom je postao i nadahnućem mnogim umjetnicima koji su svoju viziju Herkula pretočili u skulpture, slike, književna, ali i glazbena djela. Upravo za takav odabir ulomaka iz različitih glazbeno-scenskih baroknih djela odlučio se umjetnički voditelj projekta Hercules in Love Franjo Bilić, ograničivši se samo na ljubavne epizode iz Herkulova burnog života. Birani glazbeni odlomci bili su raspoređeni prema modelu jedne kraće opere – temeljne barokne vrste poznate kao opera seria u četiri čina s prologom – Sinfoniom (Uvertirom) iz opere Ercole in Tebe Jacopa Melanija (1623–1676). Ova je opera bila skladana za dvor obitelji Medici u Firenzi, a tema je Heraklov povratak i slavljenje njegovih pobjeda u Tebi. Prvi čin ove kratke opere nazvan Cursed love (Prokleta ljubav) donio je nekoliko odlomaka iz opere Ercole Amante (Zaljubljeni Herkul) Francesca Cavallija (1602–1676). Uvodno je izvedena Sinfonia, slijedili su arija Cinzie Ma voi che più tardate inclite Idee? (Ali vi koji najviše odgađate slavne ideje?), dva instrumentalna broja – Ritornello i Sinfonia, zatim arija Ma in amor ciò ch'altri fura (Ali u ljubavi, ono što netko drugome ukrade) Giunone / Junone (Here) – Heraklove progoniteljice, te instrumentalni broj Sinfonia di tempeste (Uvertira oluje). Ova Cavallijeva opera naručena je za vjenčanje kralja Luja XIV. i princeze Marije Terezije od Španjolske i praizvedena je u Parizu 1662. godine, u vrijeme kad je dominantnu ulogu u kreiranju glazbenoga života Pariza (i Francuske!) imao Jean-Bapptiste Lully (1632–1687), talijanski skladatelj koji je stvorio novi tip opere u Francuskoj – tragédie en musique.

  Netom spomenuti skladatelj Jean-Baptiste Lully zastupljen je u Bilićevom projektu odlomcima iz opere Le Triomphe d'Alcide u drugome činu nazvanom Triumph of love (Pobjeda ljubavi). Za Lullyjevu tragédie en musique u pet činova izvorni je naziv Alceste, ou le Triomphe d'Alcide, a libreto je napisao Philippe Quinault (1635–1688) prema drami Alcestis grčkoga pjesnika Euripida (480–406. pr. n. e.). Praizvedena je 1674. u Kraljevskome kazalištu u Parizu povodom proslave još jednog od uspjeha Luja XIV. – Kralja Sunca. Odabrani su ovi odlomci: instrumentalni Les vents (Vjetrovi), Air i Pompe funebre, arija „jedne ožalošćene žene“ La Mort, la Mort barbare (Smrt, barbarska smrt), instrumentalne Simphonie (Allons porter tout la doleur – Ponesimo tugu posvuda) i Les Démons. Tužaljka „jedne ožalošćene žene“ podsjetnik je na ljudske (i materijalne?) gubitke koje bi trebalo cijeniti, no Giunona / Junona (Hera) u svojoj ariji Su, su, allegrezza (Hajde, razveseli se) iz Cavallijeve opere Ercole Amante nije tako usmjerena nego „ironizira slavlje – božica koja upravlja sudbinom likova slavi upravo onu ljubav koja će dovesti do razaranja“.

  Treći čin Bilićeva projekta Crimes (Zločini) donio je odlomke iz oratorija Hercules, HWV 60 Georga Friedricha Händela (1685–1759) praizvedenog 1745. godine. Tema je završni dio mita i Heraklova smrt nakon ljubomornih scena njegove treće žene Dejanire (zbog princeze Iole) i prijevare s haljinom otrovanom Hidrinom krvlju. Izvedeni su sljedeći odlomci: instrumentalni Sinfonia, March i Air, zatim potresna arija Iole My father (Oče moj) te na kraju Sinfonia. Četvrti čin The Amazones (Amazonke) vraća nas u Heraklova putovanja, susret s ratničkim plemenom Amazonki i sukob s njihovom kraljicom Antiope. Za ovaj je čin Franjo Bilić odabrao odlomke iz opere Ercole sul Termodonte, RV 710 Antonija Vivaldija (1678–1741): ariju Alceste Sento con qual diletto (Osjećam s kakvim užitkom) i Sinfonia. Opera je praizvedena u Rimu 1723. godine u karnevalskoj sezoni, a glavni nositelji pjevačkih uloga bili su vrhunski pjevači-kastrati. Završnica Bilićeva projekta bila je arija Antiope Vieni, corri (Dođi, trči) iz opere L'Antiope Carla Pallavicina (1630–1688). To je njegova posljednja opera, skladana na libreto sina Stefana Benedetta u Dresdenu, gdje je iznenada umro 1688. godine ostavivši djelo nedovršenim, a prema bilješkama u partituri operu je dovršio Nicolaus Adam Strungk (1640–1700). Arija Vieni, corri iz trećeg čina predočava „…jednu ženu iz mita viđenu očima baroknoga skladatelja. Karakter protagonistice ocrtao je na fascinantni način spojivši dualizam tipične muške snage Amazonki i ženske nježnosti (…)“, zapisala je Chiara Bianchi u bilješci o skladatelju i njegovoj operi.

  Proučavanje baroknoga glazbenog repertoara potiče maestra Franju Bilića na osmišljavanje tematski jasno određenih projekata. Izbor glazbenih odlomaka sveo se na razdoblje srednjeg i kasnog baroka, razdoblje u kome se opera od početka 17. stoljeća i monodije praćene manjim instrumentalnim sastavom pretvorila u glazbeno-scensku vrstu privlačnu i omiljenu publici koja je hrlila u novoizgrađena javna kazališta ili su izvedbe pratili uzvanici na kraljevskome dvoru. Kao i u baroknim operama, Franjo Bilić je – prema svom afinitetu, oblikovao sadržaj odbravši neke događaje iz Herkulova (Heraklova) života i odlomke iz recentnih glazbenih djela. Bila je to još jedna njegova uspješna suradnja s Hrvatskim baroknim ansamblom koji je nastupio u većem sastavu gudača (pomlađene violine: Helga Korbar – koncertna majstorica, Saša Borčić – Reba, Doris Tkalčević, Jana Palac, Davide Albanese i Roko Drešar; viole: Hiwote Tadesse Ćepulić i Asja Frank; violončelo: Dora Kuzmin Maković; kontrabas; Pavle Kladarin) i dva čembala (uz Franju Bilića nastupio je i Benjamin Pölhe). Stalni suradnik na udaraljkama je Borna Šercar, a teorbu (pojačanje dionice bassa continua) ovom je prigodom svirao Antonio Peršak. Glazbeni odlomci iz različitih opera i različitih činova skladno su se nadovezivali stvarajući kod slušatelja dojam logične cjeline. Ponovno je svojim lijepim glasom, intonacijom, izjednačenošću u svim registrima, pokretljivošću u složenim pasažama i koloraturama, kao i istančanom dinamikom oduševila Josipa Bilić.

  

  Hrvatski barokni ansambl, u kojem je mjesto koncertne majstorice ovaj put pripalo mladoj, ambicioznoj i pouzdanoj violinistici Helgi Korbar, sjajno se prilagodio koncepciji umjetničkoga voditelja Franje Bilića koji je postigao dotjeranost u iznimno brzim tempima instrumentalnih odlomaka, izražajnost u polaganim odlomcima, suglasje čitavog ansambla te raznolikost dinamičkih nijansi kojima su često bili naglašeni dramatski momenti ove kratke kompilacije značajnih opernih odlomaka. I donekle pomlađeni sastav Hrvatskoga baroknog ansambla, vođen dobrim poznavateljem barokne glazbe kao što je Franjo Bilić, uspješno nastavlja tradiciju dugu četvrt stoljeća, koja je glazbeni život Zagreba (Hrvatske) obogatila baroknim repertoarom.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 29. lipnja 2026.

Piše: