Harmonijski kromatizmi Kavkaza

Ansambl Antiphonus, Artak Asatryan, duduk, Caucasus, Grkokatolička katedrala, Zagreb

• 

  Kao što je za ansambl uobičajeno, Antiphonus (Anabela Barić, Monika Cerovčec, Martina Borse, Lizi Svanidze, Ivan Bingula, Siniša Galović, Mislav Lucić, Ivan Topić uz glas i vodstvo Tomislava Fačinija) posljednjim je koncertom pod naslovom Caucasus pružio uvid u još jednu manje eksponiranu fasetu svjetske glazbene baštine, koncentrirajući se na gruzijsku i armensku tradicijsku glazbu. Vokalna izvrsnost izvođača i njihova sinergija uz gosta Artaka Asatryana na duduku rezultirale su iznimno živopisnim portretom dalekih kavkaskih krajeva.

  Gruzijski himan svete Nino uveo nas je u misteriozni Kavkaz svojim drevnim paralelizmima. Gustim toplim zrakom gornjogradske grkokatoličke crkve klizili su usporedni čisti intervali koji, zajedno s modalnošću, naš suvremeni sluh podsjećaju na zaboravljenu prirodnost tog idioma, poput relikvije posute zemljom vremena i glazbenih konvencija. To jedinstvo glasova, kakvo se inače izbjegava u klasičnoj harmoniji, pruža stabilnost koja stvara transcendentalno ozračje itekako prikladno sakralnoj glazbi. Tomu je doprinio i intiman prostor konkatedrale Ćirila i Metoda, koja svojim bizantskim motivima zrcali glazbenu drevnost i u vizualnoj sferi. Još je to jedna karakteristika koja Antiphonusove koncerte čini posebnima: načelo jedinstva glazbe i prostora, te pažnja na svaki detalj slušateljeva doživljaja. Orijentalni kromatizmi i neočekivane promjene harmonijskih boja u responzorijalnom pjevu muškoga zbora obilježili su Jvarsa Šensa (Klanjamo se tvome križu), a Dida voi nana (Čonguri, pjevaj o tuzi…) prva je uključila instrument u glazbeni izričaj, u obliku slavonskoga čela (svira ga Martin Durbek) koji je u programu duhovito prozvan hrvatskim čongurijem. U skladu s naslovom, pjesma je u obliku monodije gdje se dijalog između solista i instrumenta izmjenjuje sa zborskim segmentima uz instrumentalnu pratnju, stvarajući raznoliku zvučnu sliku.

  Pjesma Komitasa Vardapeta Kohanamk (Slavimo te, Bože) prenijela nas je iz Gruzije u Armeniju, drugu zemlju na čijoj glazbi se zasniva koncertni program. Duboke su vibracije muškoga zbora ponovno ispunile prostor. Tu se posebno istaknuo tenor Mislav Lucić, pjevajući složenu melizmatičnu liniju nad harmonijskom potporom zbora. Na te se melizme vrlo prirodno nadovezao Artak Asatryan na duduku, armenskome tradicijskom puhačkom instrumentu toploga zvuka, u skladbama Havik (Marija pod Križem) i Sirt im sasani (Isus sluti Judinu izdaju). Slično prethodnoj skladbi, muški zbor ovdje stvara harmonijski pedal u obliku čiste kvinte nad kojim duduk ocrtava arabeske, te se u kombinaciji s njegovim karakterističnim vibratom i popratnim zvukom daha stvara iznimno meditativan ugođaj. Asocijacija na antiku, naročito onu grčku, nameće se također, te instrument podsjeća na zvuk aulosa, donoseći dionizijski zanos u sakralni kontekst. Pogotovo u drugoj skladbi osjeti se snažna napetost potencirana frigijskom ljestvicom, gdje karakteristična mala sekunda služi kao simbol patnje uzrokovane izdajom. Pritom moramo primijetiti kako je akustika crkve velikim dijelom doprinijela doživljaju, te su se zahvaljujući njoj glasovi i duduk spojili u vrlo rezonantnu zvučnu masu.

  Kao tematsko i ugođajno osvježenje u program dodan je niz svjetovnih pjesama iz Armenije i  Gruzije, podcrtavajući bliskost profanih rituala sakralnima. Drevan duh doba u kojemu je glazba prožimala sve aspekte ljudskog života snažno je zaživio u oračkim pjesmama kao što je gruzijska Čela, u kojoj je riječ o volovima i teškom životu, te koja zbog pratnje na tradicionalnom čelu zvuči poput antičke monodije uz liru ili kitaru. Napitnica Dalie ističe se svojom živošću i durskim prizvukom u kontekstu ozbiljnosti prethodnih pjesama, iako se emotivna težina ubrzo vratila s pogrebnom pjesmom Kviria, gdje muški zbor poput lamentacije svaku frazu završi otpuštanjem zadržanog tona u slobodan pad kratkim silaznim glissandom.

  Završni je dio koncerta obilježio povratak u sakralnu tematiku, uzvišenim ugođajem gruzijskoga uskrsnog himna Aghdomasa Šensa, simetrično podijeljenog na dva dijela, od kojih prvi izvodi ženski, a drugi muški zbor. Pojavila se i jedina istinski solistička pjesma na programu, armenski himan Havun havun u a cappella izvedbi Anabele Barić, koja je svojom sopranskom virtuoznošću i prirodnošću u egzotičnoj tehnici donijela vrlo profinjenu introspektivnu interpretaciju. Povratak duduka u zborski zvuk u Ov Zaramanali (O veliko otajstvo) također je obogatio zvučnu sliku, svojom intrinzičnom misterioznošću naglašavajući vjersku tajnu o kojoj pjeva zbor. I duduk je imao svoju solističku točku u obliku meditativne skladbe biskupa Nersesa Šnorhalija Bats'mez Der (Otvori nam, Gospodine), te kao da je svojim zvukom i slobodnom deklamacijom zrcalio titrajuće plamenove svijećnjaka u pozadini. Taj je plamen prerastao u užareno sunce u Komitasovoj pjesmi Aravotun bar' i Luys (Dobro jutro), kada se i zbor pridružio u ritmičnom buđenju. Tu sopranski glas također potencira živahnost uzlaznim zabacivanjem tona na kraju fraze, pandan ranijem silaznom pokretu muških glasova. Iznimno zanosna ispreplitanja zbora i duduka razdvojena su segmentom gdje duduk slobodno improvizira dok zbor izvodi ritmički i harmonijski ostinato u tihoj dinamici, što rezultira hipnotičkim efektom sličnim lomljenju jutarnje svjetlosti po planinskom krajoliku. Tajanstveni završetak u tihoj dinamici, gotovo šaptom u zboru, vrlo je efektno zaokružio zanosnu skladbu. Zborska skladba Surb (Svet) Makara Yekmaliana (učenika Rimski-Korsakova), jedino u klasičnom smislu dursko djelo koncerta, donijela je završni smiraj i zaključak putovanja dalekim krajevima, s daškom romantizma.

  Antiphonusov je koncert stvorio pravu oazu mira i bezvremenosti, što u bučnoj žurnosti današnjega života ima vrlo ljekovit učinak. Činjenica da su ovakva događanja svima dostupna veliko je bogatstvo; stoga smatram da je još važnije da našim sudjelovanjem – bilo kao slušatelji, izvođači ili kritičari, to bogatstvo očuvamo usred svih previranja i promjenjivosti vremena.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 2. srpnja 2026.

Piše: