Virtuoznost pijanizma i majstorstvo orkestracije

74. Ljubljana festival, 21. lipnja – 8. rujna 2026., Slovenska filharmonija, Martha Argerich, klavir, Charles Dutoit, dirigent, Cankarijev dom, Ljubljana

• 

  Višegodišnja je navika da na Ljubljana festivalu (koji se ove godine održava 74. put) gostuje legendarna argentinska pijanistica Martha Argerich (1941.). Uobičajeno nesklona recitalima najčešće nastupa uz orkestar ili u komornom sastavu. Ovom prilikom nastupila je uz Slovensku filharmoniju (rezidencijalni orkestar 74. LF-a) pod dirigentskim vodstvom njenog pouzdanog suradnika i bivšeg supruga Švicarca Charlesa Dutoita (1936.), koji unatoč poznoj životnoj dobi i dalje redovito nastupa i stoji pred orkestrom bez stolice koja je više – manje obligatorna kod drugih dirigenata njegove dobi. Provodni motiv koncerta koji se održao u Gallusovoj dvorani Cankarjevog bio je Vječni grad – Rim.

  Dutoit je poznat kao autoritet za glazbu Hectora Berlioza (1803.-1869.) pa je kao prvu točku koncerta izveo Rimski karneval Uvertiru, Op. 9 (Le Carnaval romain) skladanu 1843., a praizvedenu 3. veljače 1844. u Parizu pod skladateljevim ravnanjem. Berlioz nije uvertiru napisao ab ovo već je posegnuo za najuspjelijim idejama iz svoje opere Benvenuto Cellini koja na praizvedbi 1838. nije doživjela osobit uspjeh. Berlioz je duboko vjerovao u svoju glazbu te je smatrao da je glazba iz opere bolja od reakcije publike i bio je u pravu jer je novonastala uvertira postala jednim od njegovih najuspjelijih djela. Slovenska filharmonija izuzetan je glazbeni aparat koji raspolaže glazbenicima koji su podjednako dobri kao kolektiv (tutti segmenti) i kao pojedinci (solo dionice). Dutoit dobro poznaje orkestar pa je od te premise i krenuo, izvedbu je vodio autoritativno s posebnim naglaskom na ritmičke obrasce koje je izdvojio kao glazbeno ekstrateritorijalno područje. Nakon početka s lirskom frazom engleskog roga koji svira ariju O Teresa, vous que j'aime vrlo purističkog zvuka orkestar je eksplodirao u balansirano – prštavom zvuku koji opisuje raspojasanu atmosferu karnevala. Dutoit je iz partiture izvukao i publici predstavio najjači Berliozov adut – nepatvoreno majstorstvo orkestracije.

  Uvertira je poslužila kao odlična podloga za podizanje atmosfere u dvorani pred izlazak Marthe Argerich koja je doživjela ovacije prije prvog odsviranog tona. Ovom prilikom, svirala je Klavirski koncert u G-duru Mauricea Ravela koji je nastajao između 1929. i 1931., a praizveden je 1932. u Parizu, klavir je svirala Marguerite Long, a orkestrom je ravnao sam Ravel. Koncert u tri stavka nastao je pod snažnim utjecajem američkog jazza koji je Ravelu zapeo za uho tijekom njegove turneje po SAD-u nekoliko godina ranije. Martha Argerich pokazala je nonšalantno baratanje tehnički zahtjevnom partiturom koja ne iziskuje dubinu glasoviranja već duhovitu i virtuoznu svirku prepunu iskričavosti i bogatog kolorita. Svaki ton imao je svoje mjesto u cjelini, a poseban dojam ostavila je u lirskoj i gotovo neprekinutoj melodiji klavira tijekom drugog stavka Adagio assai koji nosi jedinstveni mir prije furioznog Presta – finala koncerta. Orkestar ovdje nije pratnja već ravnopravan sudionik koji se nadmeće s klavirom pa su zato posebno važni orkestralni glazbenici kojima su namijenjena sola, a tom zadatku su filharmoničari odgovorili u potpunosti, ton je bio kohezivan, fraze jasne, a dinamika seriozno izbrušena. Nakon izvedbe dvorana je proključala, a Martha Argerich, doduše nakon podužeg premišljanja odgovorila s dva dodatka gdje smo se ponovo mogli uvjeriti u njenu jedinstvenost. U dobi od 85 godina svakim novim nastupom ova kraljica klavira sve je bolja. To ne podrazumijeva nužno savršenost svakog odsviranog tona, međutim, podrazumijeva savršenost i neponovljivost finalnog proizvoda, a uz sve to nije čest slučaj da glazbeni laik može osjetiti moć pedalizacije koja prilikom neobaveznog slušanja nerijetko pada u drugi plan, međutim, ovdje se mogla doživjeti kao neodvojivi dio interpretacije. Prilikom zajedničkih nastupa Argerich i Dutoita sve je dodatno začinjeno njihovom dinamikom na sceni koja je pomalo komičnog karaktera.

  Nakon stanke vratili smo se u Rim. Ottorino Respighi (1879. – 1936.) skladao je Rimsku trilogiju – tri simfonijske pjesme koje glazbom oslikavaju različite prizore vremena, dana i razdoblja rimske povijesti. Respighi ih je skladao između 1916. i 1928. i sve su programskog karaktera. Najpoznatije us Rimske pinije (Pini di Roma) iz 1924. vrlo česte na koncertnim repertoarima i jedno od najizvođenijih djela 20. stoljeća. Svake godine Berlinska filharmonija svoju koncertnu sezonu zaključuje open – air koncertom na Waldbühne (šumska pozornica) tako je bilo i ove godine pod ravnanjem njihovog šefa – dirigenta Kirila Petrenka, za kraj programa posvećenog talijanskoj glazbi, prije nezaobilaznog Berlinskog zraka (Berliner luft) izvedene su Pinije. Na ljubljanskom koncertu najprije su izvedene Feste, onda Fontane i na kraju Pinije. Feste su najrjeđe na repertoaru jer zahtijevaju izuzetno veliki orkestar koji je ovom prilikom doveo do izražaja udaraljkašku sekciju Slovenske filharmonije, a Mo. Dutoit se potrudio iznijeti slojevit kolorit Respighijeve izraza, a kraj Pinija oblikovao je na postupnoj gradnji napetosti koja je kulminirala snažnim fortissimom na kraju koncerta koji je publiku digao na noge. U izvedbi su sudjelovali dodatni limeni puhači s bočnog, drugog kata dvorane kao i orgulje. Koncertni majstor bio je Miran Kolbl koji je odsvirao nekoliko briljantnih sola. Programsku knjižicu pratio je dodatni papir s detaljnim opisima stavaka koji opisuju pojedine lokacije, znamenitosti i događaje u Rimu.

  

  Koncert Marthe Argerich i Slovenske filharmonije pod ravnanjem Charlesa Dutoita bio je jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Festivala u prvom djelu ljeta. A kvaliteta Ljubljana festivala očituje se u činjenici što mu se najpoznatiji svjetski glazbeni umjetnici vraćaju iz godine u godinu. Svake godine na Ljubljana festival odlazimo i vraćamo se s istim pitanjem zašto ovako nešto nije moguće u Hrvatskoj.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 19. srpnja 2026.

  Program:

  Hector Berlioz: Uvertira Rimski karneval, op. 9
  
  Maurice Ravel: Koncert za klavir i orkestar u G-duru

  Ottorino Respighi:
  Rimske svečanosti
  Rimske fontane
  Rimske pinije

Piše: